Page 65 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 65
Sunčan nije imao više šta da kaže. Pričvrstio je konope za
pramen maloga čuna i pustio da ga galebovi vuku.
Galebovi su opet poletjeli.
Tako brzo nikad nije plovio nijedan čun. Nisu mu smetali ni
talasi ni morske struje. A ipak je Sunčanu trebalo deset dana i
deset noći da stigne do olujnog zamka.
Kad su se približili, galebovi su mu rekli: — Moramo biti
oprezni jer vjetrovi čuvaju Pahuljicu. U zamak se može ući samo
oko ponoći, kad oni pospu.
—Boriću se s vjetrovima — rekao je Sunčan.
—Ali vjetrovi će odnijeti Pahuljicu i nikad je više nećeš naći
— odgovorili su galebovi.
Sunčan je razmislio i pristao da sačeka ponoč.
—Biću oprezan — rekao je. — Ovu priliku ne, ne smijem
proigrati.
A kako bi rado pošao tog istog časa!
Pahuljica je bila obaviještena o Sunčanovom dolasku. Da je
mogla, da nije bila bolesna, izašla bi na obalu, tamo gdje su
padali umorni galebovi, ukrcala se u mali Sunčanov čun i
odjedrila bi s njim preko mora u Zaboravljenu Zemiju.
Ali šta — kad nije mogla?
Ona je bila nestrpljiva.
Sunčan je bio nestrpljiv.
Tek u ponoć mali čun je pristao uz obalu. Vjetrovi su spavali
tvrdim snom i nisu opazili Sunčana kad je ušao u zamak, kad su
ga galebovi odveli tamo gdje je ležala Pahuljica.
— Brate! — uzviknula je Pahuljica kad je vidjela Sunčana.
— Sestro! — uzviknuo je Sunčan.
To je bilo sve što su izgovorili jer je mala Pahuljica tada