Page 65 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Sunčan nije imao više šta da kaže. Pričvrstio je konope za

pramen maloga čuna i pustio da ga galebovi vuku.

Galebovi su opet poletjeli.

Tako brzo nikad nije plovio nijedan čun. Nisu mu smetali ni

talasi ni morske struje. A ipak je Sunčanu trebalo deset dana i

deset noći da stigne do olujnog zamka.

Kad su se približili, galebovi su mu rekli: — Moramo biti

oprezni jer vjetrovi čuvaju Pahuljicu. U zamak se može ući samo

oko ponoći, kad oni pospu.

—Boriću se s vjetrovima — rekao je Sunčan.

—Ali vjetrovi će odnijeti Pahuljicu i nikad je više nećeš naći

— odgovorili su galebovi.

Sunčan je razmislio i pristao da sačeka ponoč.

—Biću oprezan — rekao je. — Ovu priliku ne, ne smijem

proigrati.

A kako bi rado pošao tog istog časa!

Pahuljica je bila obaviještena o Sunčanovom dolasku. Da je

mogla, da nije bila bolesna, izašla bi na obalu, tamo gdje su

padali umorni galebovi, ukrcala se u mali Sunčanov čun i

odjedrila bi s njim preko mora u Zaboravljenu Zemiju.

Ali šta — kad nije mogla?

Ona je bila nestrpljiva.

Sunčan je bio nestrpljiv.

Tek u ponoć mali čun je pristao uz obalu. Vjetrovi su spavali

tvrdim snom i nisu opazili Sunčana kad je ušao u zamak, kad su

ga galebovi odveli tamo gdje je ležala Pahuljica.

— Brate! — uzviknula je Pahuljica kad je vidjela Sunčana.

— Sestro! — uzviknuo je Sunčan.

To je bilo sve što su izgovorili jer je mala Pahuljica tada