Page 67 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 67
— Daleko smo, ne moraš da se bojiš.
Pahuljica nije odgovorila odmah. Niz njene blijede obraze
potekie su suze, tople i krupne.
— Zašto plačeš? — pitao je Sunčan. — Sad je sve prošlo, sad
možeš biti vesela.
— Ja neću stići u Zaboravljenu Zemlju. Osjećam da mi se bliži
kraj.
—Ne govori tako. Ti si samo umorna, to će brzo proći.
—Neće proći. Znam dobro da neće proći i zato te moliim da
zaustaviš čun i da me iskrcaš na obalu koja liči na Zaboravljenu
Zemlju. Hoću da još jednom vidim izlazak sunca, da se oprostim
s njim.
Sunčan je zaustavio čun.
Odabrao je mjesto na pustoj obali i iznio malu Pahuljicu na
visoku hrid ispod koje su jurili pjenušavi talasi.
Na obalu su se spustili bijeli galebovi, začuđeni i uznemireni.
Pahuljica je oživjela, sjela na kamen i naslonjena na Sunčana
posmatrala kako se pučinom igraju talasi, kako se na istoku rađa
sunce.
—Dobro je! — rekla je — sad mi je dobro. Sunčan se
obradovao, a Pahuljica je upitala:
—Je li se srušila naša koraljna kućica? -— Ne znam. Ali
mislim da nije.
—I ja mislim. A jednom sam ipak sanjala da se srušila.
—Ako se srušila, napravićemo drugu. Pomoći će nam
galebovi i ribe, pomoći će nam svi patuljci koji žive u
Zaboravljenoj Zemlji.
—Znam da će pomoći. Kad se vratiš tamo, pozdravi sve u
moje ime: patuljke i galebove, ribe i ptice.