Page 69 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 69
More je prestalo da šumi.
Pahuljicu su sahranili u tišini punoj tuge na nepoznatoj i
bezimenoj obali.
Kad se na vrhu stijene podigla humka, galebovi su rekli.
— Mi ćemo joj podići spomenik najljepši na
svijetu!
Poletjeli su odmah na sve strane, počeli da donose srebrne
školjke i crvene koralje, da ih vezuju i slažu.
Do noći je sve bilo gotovo. Na vrhu hridi, iznad glave male
Pahuljice, galebovi su podigli spomenik koji je danju blještao kao
purpur, noću prosipao srebrn sjaj kao mjesec.
Takav spomenik nigdje nije podignut dotada.
Takav spomenik nije podignut nikom.
Dugo se nije znalo čiji je. Ali i pored toga, kad god su
prolazili pored bezimene hridi, mornari su izlazili na palubu i
skidali kape, uvjereni da je spomenik podignut nekom kome treba
odati počast.
A galebovi su odlučili da održavaju stražu nad grobom i
dolijetali svakog jutra i svake večeri da se smjenjuju. I otada
nepoznata obala nije bila nikad sasvim pusta. Pahuljica nije ostala
sama.
KUDA ĆE GA ODVESTI DALEKI PUTEVI
Sunčanu je bilo najteže. Da ga je neko slučajno sreo, neko ko
ga je ranije vidio, teško da bi ga mogao prepoznati. Tuga mu je
ugasila sjaj u očima, izbrazdala lice dubokim borama, na
njegovim se usnama nije pojavljivao osmijeh.
Lutao je obalom, usamljen kao pustinjak, odlazio daleko i opet