Page 69 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

More je prestalo da šumi.

Pahuljicu su sahranili u tišini punoj tuge na nepoznatoj i

bezimenoj obali.

Kad se na vrhu stijene podigla humka, galebovi su rekli.

— Mi ćemo joj podići spomenik najljepši na

svijetu!

Poletjeli su odmah na sve strane, počeli da donose srebrne

školjke i crvene koralje, da ih vezuju i slažu.

Do noći je sve bilo gotovo. Na vrhu hridi, iznad glave male

Pahuljice, galebovi su podigli spomenik koji je danju blještao kao

purpur, noću prosipao srebrn sjaj kao mjesec.

Takav spomenik nigdje nije podignut dotada.

Takav spomenik nije podignut nikom.

Dugo se nije znalo čiji je. Ali i pored toga, kad god su

prolazili pored bezimene hridi, mornari su izlazili na palubu i

skidali kape, uvjereni da je spomenik podignut nekom kome treba

odati počast.

A galebovi su odlučili da održavaju stražu nad grobom i

dolijetali svakog jutra i svake večeri da se smjenjuju. I otada

nepoznata obala nije bila nikad sasvim pusta. Pahuljica nije ostala

sama.

KUDA ĆE GA ODVESTI DALEKI PUTEVI

Sunčanu je bilo najteže. Da ga je neko slučajno sreo, neko ko

ga je ranije vidio, teško da bi ga mogao prepoznati. Tuga mu je

ugasila sjaj u očima, izbrazdala lice dubokim borama, na

njegovim se usnama nije pojavljivao osmijeh.

Lutao je obalom, usamljen kao pustinjak, odlazio daleko i opet