Page 68 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 68
—Ti ćeš sama da ih pozdraviš.
—Neću stići. Ali ja sam ipak zadovoljna što sam dočekala da
vidim bar tebe.
Iz mora je isplovilo sunce, veliko i crveno. Donosilo je radost
zemlji i vodi, prosulo zlatni sjaj po obali na kojoj su poslednji put
sjedjeli zajedno Sunčan i Pahuljica.
Zaista posljednji put. Mala djevojka je umrla onog časa kad se
rodilo sunce, tiho, bez riječi.
Vi, dječaci, sigurno još ne vjerujete da se to moglo dogoditi.
Ni Sunčan nije odmah povjerovao. Mislio je da je Pahuljica
izgubila svijest i dugo pokušavao da je dozove.
Bilo je uzalud!
Pahuljica nije čula njegovo dozivanje. Ona više nikad ništa
neće čuti.
Sunčanu je moralo postati jasno da je Pahuljica zaista umrla i
da nikad neće stići u Zaboravljenu Zemlju.
More je već plakalo.
Galebovi su plakali.
Sunčan je počeo da plače.
Plakao je do podne, a onda je ustao i počeo da kopa grob
navrh morske hridi vatrenim mačem iz Zaboravljene Zemlje.
Šta je drugo i mogao da učini?
Kad god bi udario mačem o kamen, prosipale su se po obali
vatrene zvijezde, prolamao se zvižduk kao da su se u zraku, u
nemilosrdnoj bici, vjetrovi sudarali.
Pod oštricom mača kamen nije bio tvrd. Mali grob maloj
Pahuljici nije bilo teško iskopati.
Galebovi su se podigli sa stijena.
Ribe su izašle iz dubina na pučinu.
