Page 71 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Sunčan je zaista lutao dugo i besciljno. Ne jedan dan, ne

godinu. Lutao je godinama, prošao mnoge zemlje i niko osim

zvijezda nije mogao da prati njegov put.

Koliko je zapreka savladao?

Koliko je puta morao da potegne svoj vatreni mač na

drumovima i u planinama gdje su vladali zakoni jačega.

U planinama se osjećao najbolje. One su ga mamile

neodoljivom snagom ljepote, one su ga podsjećale na

Zaboravljenu Zemlju.

Planine nikad nisu bile sasvim puste. Uvijek je po njima neko

gazio — divlja zvijer ili lovac, uvijek se mogao čuti glas

nepoznate ptice.

U razdanje su na granama borova pjevali tetrebovi, dugo i

zavodnički. Zaboravljali su na opasnost, na sve osim pjesme, koja

se topila u dubravama, u klancima, gdje nije dopirao ni sunčev

zrak.

Po orošenim planinskim livadama pasle su i igrale se košute,

čuvali stražu dugorogi jeleni, a u isto vrijeme, negdje u čestarima,

zavijali su gladni kurjaci.

U svakoj planini Sunčan je nailazio na nove stanovnike.

Uspavljivao ga je romor lišća sličan plaču.

Budile su ga pjesmom mnogobrojne ptice, umivao se rosom

sa divljeg cvijeta.

Gazio je brze rijeke, penjao se na planinske vrhove, u carstva

surih orlova, tamo gdje nisu zalazile ni ptice ni zvjeri. Orlovi nisu

bili gostoljubivi, ali Sunčanu nije trebalo mnogo da ih zaplaši.

Potegao bi svoj mač, i to je dovoljno bilo.