Page 74 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

—Nikad nisam čuo za bijeli dvorac.

—Onda bježi! Bježi što prije dok te nisu opazili, jer će te

zatvoriti u tamnicu, tamo gdje ne dopire ni sunčev zrak ni glas.

Sunčan se nasmijao. Prvi put nakon dugo vremena, prvi put

nakon smrti male Pahuljice.

Zar da pobjegne on, koji je savladao tolike zapreke, zar da

bježi dok nosi vatreni mač iz Zaboravljene Zemlje? I upitao je:

—O kakvom dvoru govoriš? Ko živi tamo?

—Patuljci koji nose mačeve oštre kao munje.

—A ti ne živiš tamo?

—Ne. Ja sam iz pokorenog plemena patuljaka sa Mjesečevih

Poljana, ja sam rob.

—Rob! — začudio se još više Sunčan. — I zato plačeš?

—I ti bi sigurno plakao da si na mome mjestu.

—Volio bih da čujem sve o tvom plemenu, o patuljcima iz

bjelog dvorca.

—Ti nam ne možeš pomoći. Uzalud gubiš vrijeme i ako me

ne poslušaš i ne odeš, i sam ćeš postati rob.

—Neću nikud otići dok ne zavirim u dvorac o kome govoriš.

Zvjezdana nije mogla da vjeruje: zar postoji neko ko se ne

boji patuljaka iz bijelog dvorca?

Sunčan je bio znatiželjan.

Znam da ste i vi znatiželjni, ali me nemojte prekidati

pitanjima.

—Nekad su na Mjesečevim Poljanama, u krilu planine, živjeli

patuljci koji su bili slobodni kao ptice, bezbrižni kao leptirovi.

Nisu znali za nevolje, za glad — nisu mislili da će ikad biti