Page 70 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 70
se vraćao: morskoj hridi, grobu male Pahuljice.
Galebovi su pokušavali da ga utješe, nudili su mu svoju
pomoć.
— Odvući ćemo tvoj čun u Zaboravljenu Zemlju — govorili su
mu. — Neće proći ni deset sunčevih rađanja, a ti ćeš biti tamo.
— Ne mogu da se vratim u Zaboravljenu Zemlju — odgovarao
im je Sunčan. — Ne mogu da se vratim bez Pahuljice.
Ali vječno nije mogao ostati ni na nepoznatoj obali među
galebovima. I jednom, kad su se galebovi smjenjivali na straži,
kad je nad obalom vladala mrtva tišina, popeo se na hrid i rekao:
— Pahuljice, ja odlazim! Ne znam kuda, ali ovdje više ne
mogu da ostanem. Tuga bi me ubila, razum bi mi se pomutio.
Ako ikad dođem u Zaboravljenu Zemlju, pozdraviću sve u tvoje
ime.
Galebovi su ga slušali i plakali.
Ribe koje su tog jutra isplovile na morsku pučinu da dočekaju
rađanje sunca nisu zapjevale.
Sunčan nije govorio dugo. Nije mogao da govori. Žurno, kao
da bježi, spustio se sa stijene i obratio se galebovima:
— Vi, prijatelji, što obilazite sva mora, vi ćete možda stići i u
Zaboravljenu Zemlju. Ako stignete, kažite svima da je Pahuljica
mrtva.
Tako se oprostio.
Tako je krenuo od obale u širok, nepoznat svijet. Bilo mu je
svejedno kuda, na koju stranu će ga putevi odvesti.
Možda bi učinio pametnije da se ipak vratio u svoju zemlju.
Ali — ko bi to mogao pouzdano tvrditi i zato je, mislim, bolje
da i ne pokušavamo donositi bilo kakav sud. Pustimo ga da luta
— i to je sve.