Page 70 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

se vraćao: morskoj hridi, grobu male Pahuljice.

Galebovi su pokušavali da ga utješe, nudili su mu svoju

pomoć.

— Odvući ćemo tvoj čun u Zaboravljenu Zemlju — govorili su

mu. — Neće proći ni deset sunčevih rađanja, a ti ćeš biti tamo.

— Ne mogu da se vratim u Zaboravljenu Zemlju — odgovarao

im je Sunčan. — Ne mogu da se vratim bez Pahuljice.

Ali vječno nije mogao ostati ni na nepoznatoj obali među

galebovima. I jednom, kad su se galebovi smjenjivali na straži,

kad je nad obalom vladala mrtva tišina, popeo se na hrid i rekao:

— Pahuljice, ja odlazim! Ne znam kuda, ali ovdje više ne

mogu da ostanem. Tuga bi me ubila, razum bi mi se pomutio.

Ako ikad dođem u Zaboravljenu Zemlju, pozdraviću sve u tvoje

ime.

Galebovi su ga slušali i plakali.

Ribe koje su tog jutra isplovile na morsku pučinu da dočekaju

rađanje sunca nisu zapjevale.

Sunčan nije govorio dugo. Nije mogao da govori. Žurno, kao

da bježi, spustio se sa stijene i obratio se galebovima:

— Vi, prijatelji, što obilazite sva mora, vi ćete možda stići i u

Zaboravljenu Zemlju. Ako stignete, kažite svima da je Pahuljica

mrtva.

Tako se oprostio.

Tako je krenuo od obale u širok, nepoznat svijet. Bilo mu je

svejedno kuda, na koju stranu će ga putevi odvesti.

Možda bi učinio pametnije da se ipak vratio u svoju zemlju.

Ali — ko bi to mogao pouzdano tvrditi i zato je, mislim, bolje

da i ne pokušavamo donositi bilo kakav sud. Pustimo ga da luta

— i to je sve.