Page 73 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Slobodan si i leti kud hoćeš.

— Ako je tako, poći ću s tobom. Neću ti smetati, a ko zna neće

li ti moja pomoć ipak jednom biti potrebna.

— Ne vjerujem da će mi tvoja pomoć zatrebati. Ali pođi sa

mnom jer mi smetati nećeš.

Pošli su zajedno, postali su za kratko vrijeme veliki prijatelji i

Sunčan se nikad nije pokajao što nije odbio orla. Imao je s kim da

se porazgovara, da se posavjetuje.

A neposredno poslije toga zbili su se događaji koji su

prekinuli Sunčanov put lutalice.

Vi, dječaci, koji ste kao i ja ožalošćeni smrću male Pahuljice,

Vi sad sigurno mislite da se i Sunčanu dogodila nesreća.

Ne, nemojte strahovati!

Dogodilo se nešto drugo.

Dogodilo se da je Sunčan, prolazeći planinom, iznenada čuo

plač. Zastao je, pomislio u prvi mah da se prevario. Ali ne —

neko je zaista plakao.

Požurio je ispod borovih krošnji da se uvjeri i vidio je: na

poljani posutoj cvijećem sjedela je djevojčica i plakala, tako

glasno, tako tužno kao da je nekog sahranjivala.

Kad je prišao bliže, Sunčan se još više začudio: mala djevojka

je ličila na Pahuljicu, imala dugu kosu, krupne oči koje su se

napunile strahom kad je na poljani ugledala nepoznatog patuljka.

—Ne boj se! — rekao joj je Sunčan. — Neću ti učiniti ništa.

Mala djevojka je podigla glavu, ali nije odgovorila.

—Kako ti je ime? — upitao je Sunčan. — Zašto sjediš na ovoj

poljani i plačeš?

—Zovu me Zvjezdana. A ti — ako nisi prijatelj patuljaka iz

bijelog dvorca, ako im ne dolaziš u goste, vrati se.