Page 78 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 78
kolibicama, napravljenim od zemlje, lišća i paprati, živjeli
patuljci.
Glas o Sunčanovom dolasku se brzo raširio.
Patuljci su dojurili sa svih strana da vide i pozdrave Sunčana.
Bili su radosni, postali su odjednom sigurni. Kao da bijeli dvorac
nije više ni postojao.
— Pomozi nam — počeli su sa svih strana da mole Sunčana.
— Povedi nas da uništimo bijeli dvorac, da uništimo svoju
nesreću.
—Dobro — pristao je Sunčan. — Spremite se.
U malom naselju pod borovima započele su
užurbano ratne pripreme: izvučeni su iz starih skrovišta drveni
mačevi, zaoštreni kameni vrhovi strijela. Čekala se samo noć i
kad su nad planinom zaiskrile zvijezde, patuljci su se sakupili:
— Vodi nas, Sunčane!
U tišini, opkolili su sa svih Strana dvorac, a Sunčan je pošao
ravno na kapiju. Iza, njega preko travne poljane privlačili su se
patuljci spremni da svakog časka zaspu bedeme strijelama.
Zaustavio ih je oštar povik stražara: — Ko ide?
Odgovorio je Sunčan:
— Ide Sunčan iz Zaboravljene Zemlje. Otvarajte kapiju, hoću
da vidim vašeg poglavicu.
— U noći se kapija nikom ne otvara. Odlazi što prije ili ćeš
upamtiti gdje si došao.
Sunčan se razljutio. Potegao je mač i tog časa su se kao i
uvijek prosule vatrene zvijezde, zabrujala je planina. Popadali su
na zemlju patuljci s Mjesečevih Poljana, popadali su stražari na
bedemima. Začas je pod oštricbm mača prsnula kamena kapija —
put u dvorac je postao slobodan.