Page 62 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Kad biste i njega pitali, vjerujem da vam ne bi umio objasniti.

Možda bi jednostavno rekao:

— Tražio sam olujni zamak, i to je sve. Tražio sam ga svuda

gdje sam se nadao da ću ga naći.

I zaista — bilo je tako.

Sunčan nije brojao dane i mjesece, nije znao koji uporednik

presjeca, koja ga morska struja nosi. Uostalom, on nije ni imao

kartu, nije učio zemljopis i bilo mu je svejedno gdje se nalazi. A

da je baš i proučavao sve karte svijeta, da je poznavao nautiku,

zar bi mu to mnogo koristilo? Ni u jednoj karti nije ucrtan olujni

zamak. I samo upornost mogla ga je dovesti tamo.

Upornost!

Kad je prošlo toliko vremena od polaska iz Zabpravljene

Zemlje, niko više Sunčanu ne bi mogao prebaciti da nije bio

uporan.

Ali — zar i on nije bio živ stvor? Zar ga nisu mučile sumnje,

zar nije pomišljao da se odrekne traganja i da se vrati u

Zaboravljenu Zemlju?

Treba biti iskren — pomišljao je.

Ponekad je bio potpuno uvjeren da nikad neće naći olujni

zamak, ni svoju sestru Pahuljicu.

U takvim časovima postajao je najnesrećniji patuljak na

svijetu. Postajao je slab i ravnodušan, puštao je da ga morske

struje nose kud bilo.

Možemo li mu zamjeriti zbog toga?

Ja kažem — ne.

A vi, koji sad kao i ja poznajete Sunčana, stavite ruku na srce,

razmislite malo i siguran sam da nećete pogriješiti u odgovoru.

Ko od vas može tvrditi da ga nikad nije napustilo strpljenje?