Page 62 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 62
Kad biste i njega pitali, vjerujem da vam ne bi umio objasniti.
Možda bi jednostavno rekao:
— Tražio sam olujni zamak, i to je sve. Tražio sam ga svuda
gdje sam se nadao da ću ga naći.
I zaista — bilo je tako.
Sunčan nije brojao dane i mjesece, nije znao koji uporednik
presjeca, koja ga morska struja nosi. Uostalom, on nije ni imao
kartu, nije učio zemljopis i bilo mu je svejedno gdje se nalazi. A
da je baš i proučavao sve karte svijeta, da je poznavao nautiku,
zar bi mu to mnogo koristilo? Ni u jednoj karti nije ucrtan olujni
zamak. I samo upornost mogla ga je dovesti tamo.
Upornost!
Kad je prošlo toliko vremena od polaska iz Zabpravljene
Zemlje, niko više Sunčanu ne bi mogao prebaciti da nije bio
uporan.
Ali — zar i on nije bio živ stvor? Zar ga nisu mučile sumnje,
zar nije pomišljao da se odrekne traganja i da se vrati u
Zaboravljenu Zemlju?
Treba biti iskren — pomišljao je.
Ponekad je bio potpuno uvjeren da nikad neće naći olujni
zamak, ni svoju sestru Pahuljicu.
U takvim časovima postajao je najnesrećniji patuljak na
svijetu. Postajao je slab i ravnodušan, puštao je da ga morske
struje nose kud bilo.
Možemo li mu zamjeriti zbog toga?
Ja kažem — ne.
A vi, koji sad kao i ja poznajete Sunčana, stavite ruku na srce,
razmislite malo i siguran sam da nećete pogriješiti u odgovoru.
Ko od vas može tvrditi da ga nikad nije napustilo strpljenje?