Page 57 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

vidio.

—Doći ćemo! — odgovorili su u jedan glas svi dječaci. —

Doći ćemo prije izlaska sunca.

Oko tvrđave je uskoro počeo da se hvata mrak. Dječaci su

morali da se vrate, pa su se još jednom pozdravili s Jelenom i

krenuli niz brdo. Okretali su se u hodu kao da još uvijek nisu

vjerovali da će Jelen zaista ostati na bedemu tvrđave.

A Jelen ih je posmatrao kako odlaze i sigurno mu nije bilo

prijatno. Kad je mrak postao gušći, odjednom je osjetio strah,

zadrhtala su mu koljena. Pomislio je čak da se spusti na zemlju,

da otrči u selo i da kaže:

— Strašno je biti sam u tvrđavi. Neka đavo nosi patuljke, ja ih

neću čekati.

Došao je do ivice zida i pogledao u dubinu, u mrak. Zemlja se

samo nazirala i nikad kao tada nije mu se učinilo da su zidovi

tvrđave tako visoki.

Ne, nije bilo više nikakvog izgleda da bi se mogao srećno

spustiti. Pao bi, stropoštao bi se u dubinu i sve bi bilo gotovo.

Zato je zaključio da ostane na bedemu pa nek se dogodi šta hoće.

Poslije toga je postao mirniji.

Posmatrao je kako se na nebu pale zvijezde i s nestrpljenjem

je očekivao da se iznad planine pojavi mjesec.

U tvrđavi je zavladala mrtva tišina. Samo dalje, pod brdom, na

izvoru se čuo huk vodenog slapa. Lak vjetar koji je duvao s

planine nanosio je oštar miris borovine i divljeg cvijeta sa

sunčanih proplanaka. Tako je proteklo pola sata, a možda i više.

A onda su među zidinama počeli da odjekuju čudni glasovi: Hu-

hu! Hu-hu! Najprije na jednoj, a zatim na drugoj, trećoj strani.

Javljali su se i dozivali tim čudnim glasovima nepoznati