Page 52 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 52
vrati u svoje tajno skrovište.
Ali priča o starici je sigurno izmišljena. Čak ni djeca ne
vjeruju u nju. Da je i ostala u tvrđavi, zar bi mogla živjeti toliko
dugo? Ipak se mnogi upravo zbog starice boje da noću zavire u
tvrđavu.
A patuljci?
To je već nešto sasvim drugo.
Patuljci su jednog dana došli u tvrđavu i ostali tamo. Nastanili
su se u podzemnim prostorijama, u onim istim do kojih su dječaci
nastojali tako uporno da prodru. Danju se ne pojavljuju, a noću
izlaze na bedeme i zabavljaju se: neki tvrde da patuljci odapinju
strijele i gađaju zvijeri rasute po plavom nebeskom svodu. Ako
strelica pogodi, zvijezda se ruši u dubinu i pada negdje u more,
na nepoznatu zemlju ili negdje u rijeku.
Kad se ne zabavljaju na bedemima, patuljci odlaze u planine,
u lov. Glavate sove im traže i podižu divljač, a patuljci čekaju
sakriveni u krošnjama drveća ili u visokoj travi na proplanku. I
nikad ne čekaju dugo jer je planina divljači puna. Iz gustih
čestara počinju da nalijeću zečevi i košute, na granama borova
bude se divlji golubovi i tetrijebi. I začas oživi planina: od
klepeta krila, od brzog trčanja, od pobjedonosnog kiktanja sova.
Kad se divljač približi zasjedama, patuljci odapinju strijele.
Dobri su strijelci i rijetko kad promaše.
Pred zoru se vraćaju u tvrđavu. Iza njih ostaje uznemirena
planina. Još dugo se čuju krikovi probuđenih ptica, brzi topot
nogu uplašene divljači, još dugo, prikriven negdje u grmu, drhti
plašljivi zec.