Page 52 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

vrati u svoje tajno skrovište.

Ali priča o starici je sigurno izmišljena. Čak ni djeca ne

vjeruju u nju. Da je i ostala u tvrđavi, zar bi mogla živjeti toliko

dugo? Ipak se mnogi upravo zbog starice boje da noću zavire u

tvrđavu.

A patuljci?

To je već nešto sasvim drugo.

Patuljci su jednog dana došli u tvrđavu i ostali tamo. Nastanili

su se u podzemnim prostorijama, u onim istim do kojih su dječaci

nastojali tako uporno da prodru. Danju se ne pojavljuju, a noću

izlaze na bedeme i zabavljaju se: neki tvrde da patuljci odapinju

strijele i gađaju zvijeri rasute po plavom nebeskom svodu. Ako

strelica pogodi, zvijezda se ruši u dubinu i pada negdje u more,

na nepoznatu zemlju ili negdje u rijeku.

Kad se ne zabavljaju na bedemima, patuljci odlaze u planine,

u lov. Glavate sove im traže i podižu divljač, a patuljci čekaju

sakriveni u krošnjama drveća ili u visokoj travi na proplanku. I

nikad ne čekaju dugo jer je planina divljači puna. Iz gustih

čestara počinju da nalijeću zečevi i košute, na granama borova

bude se divlji golubovi i tetrijebi. I začas oživi planina: od

klepeta krila, od brzog trčanja, od pobjedonosnog kiktanja sova.

Kad se divljač približi zasjedama, patuljci odapinju strijele.

Dobri su strijelci i rijetko kad promaše.

Pred zoru se vraćaju u tvrđavu. Iza njih ostaje uznemirena

planina. Još dugo se čuju krikovi probuđenih ptica, brzi topot

nogu uplašene divljači, još dugo, prikriven negdje u grmu, drhti

plašljivi zec.