Page 52 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 52

vrati u svoje tajno skrovište.

                       Ali  priča    o  starici  je  sigurno     izmišljena.  Čak      ni  djeca    ne


                  vjeruju u    nju.  Da   je  i  ostala u  tvrđavi,  zar  bi  mogla   živjeti  toliko

                  dugo?    Ipak   se  mnogi    upravo    zbog    starice  boje   da  noću   zavire   u


                  tvrđavu.

                       A patuljci?


                       To je već nešto sasvim drugo.

                       Patuljci su jednog dana došli u tvrđavu i ostali tamo. Nastanili


                   su se u podzemnim prostorijama, u onim istim do kojih su dječaci

                   nastojali   tako  uporno     da  prodru.   Danju    se  ne  pojavljuju,    a  noću


                   izlaze  na  bedeme     i  zabavljaju   se:  neki  tvrde   da  patuljci   odapinju

                   strijele  i  gađaju  zvijeri   rasute   po  plavom     nebeskom      svodu.    Ako


                   strelica  pogodi,    zvijezda    se  ruši  u  dubinu   i  pada  negdje    u  more,

                   na nepoznatu zemlju ili negdje u rijeku.


                       Kad   se  ne  zabavljaju    na  bedemima, patuljci        odlaze   u  planine,

                   u  lov.  Glavate    sove   im   traže  i  podižu   divljač,   a  patuljci  čekaju

                   sakriveni   u  krošnjama      drveća    ili  u  visokoj  travi  na  proplanku.     I


                   nikad   ne  čekaju     dugo    jer   je  planina    divljači   puna.    Iz  gustih

                   čestara   počinju    da  nalijeću   zečevi    i  košute,   na  granama     borova


                   bude    se  divlji   golubovi     i  tetrijebi.  I  začas    oživi   planina:    od

                   klepeta krila, od brzog trčanja, od pobjedonosnog kiktanja sova.


                      Kad    se  divljač   približi   zasjedama,      patuljci   odapinju    strijele.

                  Dobri su strijelci i rijetko kad promaše.


                      Pred    zoru   se  vraćaju    u  tvrđavu.    Iza   njih  ostaje   uznemirena


                  planina.    Još  dugo    se  čuju    krikovi   probuđenih      ptica,   brzi  topot

                  nogu    uplašene    divljači,   još  dugo,   prikriven    negdje   u  grmu,    drhti


                  plašljivi zec.
   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57