Page 49 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

— Ima slavujevo grlo — govorili su. — Kad naraste, u

čitavom kraju neće biti takvog pjevača.

Jelen je najradije pjevao na obali rijeke, naveče, dok se u vodi

kupao mjesec i umivale zvijezde.

Jelen je umio da pjeva i volio je da pjeva.

Mi smo ga rado slušali.

Ponekad, samo ponekad, bio je nezadovoljan i govorio nam je:

— Nemam više šta da pjevam. Dosadno je uvijek ponavljati

iste pjesme. Dosadno je i živjeti stalno u jednom mjestu. Poći ću

jednom niz rijeku da vidim gdje nestaje ova voda, da čujem nove

pjesme i da se onda vratim u selo.

Mi smo dobro poznavali Jelena i ne bi nas iznenadilo da je

ostvario svoju namjeru. On nas je uvijek nečim iznenađivao: ili bi

donio iz šume malog zeca ili pticu, ili bi otkrio negdje kakvo

tajanstveno mjesto i vodio nas da nam ga pokaže.

Ali sve što je dotad činio, postalo je sitno kad je uspio da se

popne na bedem tvrđave. To mu je konačno učvrstilo dugotrajnu

slavu među dječacima.

Jelen se osjećao u tvrđavi kao kod kuće.

Poznavao je sve njene kutke, sve do čega se moglo stići. Samo

tajna vrata za podzemlje ni on nije mogao pronaći.

Rekao sam već o svojoj odluci da najprije posjetim staru

tvrđavu.

I evo, ja se već penjem uz brdo, istom onom stazom kojom

sam se prije toliko godina penjao, i čini mi se da ću tamo, u

tvrđavi, naći Jelena kako juri oko zidina ili pjeva na visokom

bedemu. Da ću sresti još mnogo dječaka, starih poznanika i

prijatelja. Ali — to su bile samo moje želje.

Tvrđava je bila pusta. Iznad kula stražara vijala su se jata