Page 45 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 45
Dakle, počnimo!
Ne treba vas, nadam se, uvjeravati da sam i ja bio kao vi,
dječak. Istina, bilo je to davno, ali šta mari — ono što je bilo ne
može se izbrisati. Volio sam igru, imao sam dobre prijatelje i
priznajem: nisam poslije završenog predavanja u školi dolazio
kući na vrijeme. Zadržavao sam se u vrbacima pored rijeke, lovio
ribu i plivao s drugovima do usamljenog otočića gdje smo
napravili kućicu od vrbova pruća i u kojoj smo čuvali naše
najdragocjenije stvari. Ali najčešće i najradije posjećivao sam
staru tvrđavu na brdu ispod koga je izvirala naša rijeka.
Da ne bi bilo zabune, moram vam odmah kazati: živio sam u
selu, ispod planine kojoj se nije mogao sagledati kraj. I još nešto:
otišao sam iz sela rano, kad sam završio osnovnu školu, i nisam
imao prilike da se ponovo vratim tamo punih petnaest godina.
Mnogo, zar ne?
Ipak — bolje ikad nego nikad, kaže poslovica, a i ja sam tako
nešto kazao kad sam se ponovo, jednog dana, našao u selu.
