Page 42 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

izgubio u olujama, na pustome moru? Često, u noći, kad bi

zatvorila oči, pojavljivale su se pred njom čudne slike. Vidjela je

kako iz morskih dubina izlaze ogromne ribe i nasrću na Sunčana,

koji se brani. Ribe su velike, ima ih mnogo i Sunčan neće moći da

ih odbije, one će ga odvući u crne dubine.

Pahuljica bi naglo otvaraia oči i kriknula:

— Ne!

Samo su zidovi od oblaka mogli da čuju njen krik. Ali zidovi

su bili nijemi i nisu mogli da joj šapnu nijednu utješnu riječ.

Dani joj nisu bili tako teški kao noći.

Danju je sjedela na obali i nije skidala pogled s beskrajne

morske pučine, očekujući da se odnekud pojave galebovi ili mali

Sunčanov čun.

A u to isto vrijeme na svima obalama, na svima morima

vladala je među galebovima uzbuna. Širila se priča o Pahuljici i o

Sunčanu, jurila su na sve strane bijela jata da pronađu Sunčana i

da ga dovedu u olujni zamak.

Čudili su se mornari na brodovima, čudili su se stražari na

svjetionicima i pitali se:

— Kud jure toliki galebovi kad je nebo čisto, kad vjetrova

nema?

Imali su mnogo razloga da se čude. Galebovi se nisu smirivali

i letjeli su tamo kud nikad ranije nisu letjeli.

Pahuljici su često odlazili njihovi glasnici i govorili joj:

— Budi strpljiva. Nismo još našli tvog brata, ali ćemo ga naći.

— Galebovi su tješili Pahuljicu. Vrijeme je prolazilo i

Pahuljica je sve češće pomišljala da se Sunčanu dogodila nesreća.

Tuga je počela ponovo da gasi sjaj u njenim očima i osmijeh na

licu. Ne jedanput, ustajala je usred noći, odlazila na obalu i tamo,