Page 39 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

zemlje, da će po njemu moći poslati poruku svom bratu Sunčanu.

Uvijek kad su galebovi padali na obalu, ona ih je hranila,

pričala s njima o morima i dalekim letovima, a naveče im je, kao

nekad u Zaboravljenoj Zemlji, pjevala pjesme. Galebovi su

osjetili da im je Pahuljica prijatelj, rado su slušali njene pjesme i

dolazili sve češće. Dolazili su oni koji su već jednom bili, dolazili

su oni koji su čuli za malu djevojku u olujnom zamku. Kad su

odlazili, bili su zadovoljni i svuda gdje su stizali pričali su priču o

Pahuljici, svuda su govorili:

—Galebovi nemaju većeg prijatelja od male Pahuljice.

Ali galebovi nisu mogli da ne primijete tugu u očima male

djevojke. I jednom kad su se iskupili na kamenoj obali, jednom

kad je Pahuljica završila pjesmu, rekli su:

—Odlučili smo da odletimo do tvoje zemlje. Ima nas mladih.

Ima nas snažnih. Mnogi se mogu pouzdati u svoja krila. Kaži nam

samo gdje se nalazi ta zemlja.

—Daleko odavde! Daleko na sjeveru, preko mora.

—Ništa nije daleko, ništa nemoguće! Govori...

—Tamo živi moj brat Sunčan. U maloj kućici od crvenih

koralja, na visokoj bijeloj hridini, neće ga biti teško naći.

—Naći ćemo ga. Ako je živ, sigurno ćemo ga naći.

— Kažite mu ovako: tvoja sestra Pahuljica se nalazi nasred

mora u olujnom zamku. Ako želiš da joj pomogneš, kreni iz

Zaboravljene Zemlje, ona te čeka.

— To je sve? — upitali su galebovi.

— To je sve što tražim od vas.

Galebovi nisu više ništa čekali. Iz jata su se izdvojili

najsnažniji, najbrži i najhrabriji. Poletjeli su odmah iznad zamka;

iznad mora, na sjever, tamo gdje se nalazila Zaboravljena Zemlja.