Page 40 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Pahuljica ih je ispratila pogledom i ostala da čeka s velikom

nadom u srcu.

Nikad joj dani nisu bili duži, nikad noći nemirnije. Bez

prestanka je mislila o galebovima koji su odletjeli, bez prestanka

se pitala: hoće li imati snage da pređu more, hoće li naći

Zaboravljenu Zemlju?

Oni su, zaista, bili njena jedina i posljednja nada. Svaki put

kad bi čula poznati galebov krik nad obalom, zamirala je od

strepnje: kakvu će vijest čuti? Istrčavala je iz zamka i pitala:

— Jesu li se vratili galebovi iz Zaboravljene Zemlje?

— Ne, nisu se još vratili.

Pahuljica je postajala sve nestrpljivija. Nije znala koliko je

udaljena Zaboravljena Zemlja, pa je čak pomišljala da su galebovi

zalutali, da su se predomislili i vratili, ali da nisu htjeli da se

pojave na obali ispod olujnog zamka.

Nije imala pravo. Trebalo ih je čekati, čekati dugo.

Pojavili su se jedne zvjezdane večeri, umorno pali na stijene i

pozvali Pahuljicu.

— Našli smo tvoju zemlju — rekli su joj.

— A Sunčana? — upitala je uznemirena Pahuljica.

— Njega nismo našli. On je davno, davno krenuo preko mora

da tebe traži.

— I niste čuli gdje se sad nalazi?

— Niko nam nije mogao kazati ništa o njemu. Niko ga iz

Zaboravljene Zemlje nije kasnije vidio.

— Znaia sam da moj brat ima veliko srce — uzdahnula je

Pahuljica. — Ali on ne zna da se nalazim u olujnom zamku i

nikada me neće naći. Lutaće uzalud i na kraju će morati da se

vrati u Zaboravljenu Zemlju. A ja ću čitavog života ostati ovdje,