Page 37 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 37

Sijevale su munje, pucali gromovi, udarali u stijene mrki i snažni

                  morski talasi.


                       Koliko je sve to trajalo — niko nam neće moći tačno reći.

                      Možda hiljadu       godina,    možda    mnogo,     mnogo     više.  Ali  to  nije

                  ni  važno.    Važno     je  da  je  otok   izmijenio    izgled,   da   su  vjetrovi


                  postigli   ono   što  su  željeli.  Napravljeni    su  vodoskoci      kakve   ne  bi

                  mogla    sagraditi    ruka   nijednog     majstora    na   svijetu,   zasađeni    su


                  vrtovi — sjemenom najljepšeg cvijeća i tropskog drveća. A kad je

                  sve  bilo  gotovo,    vjetrovi   su  dotjerali   oblake   i  na  kamene     temelje


                  postavili   zidove.    Sagradili    su  visoke    tornjeve    od   samih    oblaka,

                  sagradili   sobe   i  velike  sale,  sagradili   sve  što  im  je  bilo  potrebno.


                  Zatim su se uselili. Tu su se odmarali, odatle su polazili na daleke

                  puteve,   tu  su  se  zabavljali   s  munjama      i  gromovima,     tu  su  padale


                  odluke o velikim morskim olujama.

                      U širokom pasu oko otoka more nikad nije bilo mirno.


                      Pomorci su dobro poznavali taj kraj i nisu zalazili u vode oko

                  otoka, jer su znali: ako zađu, neće se više vratiti.


                      Vjetrovi    su  dobro  čuvali     svoj   zamak     od  nepoželjnih     gostiju,


                  vjetrovi su bili moćni. Kad su donijeli Pahuljicu, rekli su joj:

                      — Ne     očekuj    da  ćeš  odavde     otići.  Biće   ti  lijepo,  ali  znaj  da


                  ovamo ne dolazi niko osim vjetrova i da nikad niko neće ni doći.
   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42