Page 37 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Sijevale su munje, pucali gromovi, udarali u stijene mrki i snažni

morski talasi.

Koliko je sve to trajalo — niko nam neće moći tačno reći.

Možda hiljadu godina, možda mnogo, mnogo više. Ali to nije

ni važno. Važno je da je otok izmijenio izgled, da su vjetrovi

postigli ono što su željeli. Napravljeni su vodoskoci kakve ne bi

mogla sagraditi ruka nijednog majstora na svijetu, zasađeni su

vrtovi — sjemenom najljepšeg cvijeća i tropskog drveća. A kad je

sve bilo gotovo, vjetrovi su dotjerali oblake i na kamene temelje

postavili zidove. Sagradili su visoke tornjeve od samih oblaka,

sagradili sobe i velike sale, sagradili sve što im je bilo potrebno.

Zatim su se uselili. Tu su se odmarali, odatle su polazili na daleke

puteve, tu su se zabavljali s munjama i gromovima, tu su padale

odluke o velikim morskim olujama.

U širokom pasu oko otoka more nikad nije bilo mirno.

Pomorci su dobro poznavali taj kraj i nisu zalazili u vode oko

otoka, jer su znali: ako zađu, neće se više vratiti.

Vjetrovi su dobro čuvali svoj zamak od nepoželjnih gostiju,

vjetrovi su bili moćni. Kad su donijeli Pahuljicu, rekli su joj:

— Ne očekuj da ćeš odavde otići. Biće ti lijepo, ali znaj da

ovamo ne dolazi niko osim vjetrova i da nikad niko neće ni doći.