Page 37 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 37
Sijevale su munje, pucali gromovi, udarali u stijene mrki i snažni
morski talasi.
Koliko je sve to trajalo — niko nam neće moći tačno reći.
Možda hiljadu godina, možda mnogo, mnogo više. Ali to nije
ni važno. Važno je da je otok izmijenio izgled, da su vjetrovi
postigli ono što su željeli. Napravljeni su vodoskoci kakve ne bi
mogla sagraditi ruka nijednog majstora na svijetu, zasađeni su
vrtovi — sjemenom najljepšeg cvijeća i tropskog drveća. A kad je
sve bilo gotovo, vjetrovi su dotjerali oblake i na kamene temelje
postavili zidove. Sagradili su visoke tornjeve od samih oblaka,
sagradili sobe i velike sale, sagradili sve što im je bilo potrebno.
Zatim su se uselili. Tu su se odmarali, odatle su polazili na daleke
puteve, tu su se zabavljali s munjama i gromovima, tu su padale
odluke o velikim morskim olujama.
U širokom pasu oko otoka more nikad nije bilo mirno.
Pomorci su dobro poznavali taj kraj i nisu zalazili u vode oko
otoka, jer su znali: ako zađu, neće se više vratiti.
Vjetrovi su dobro čuvali svoj zamak od nepoželjnih gostiju,
vjetrovi su bili moćni. Kad su donijeli Pahuljicu, rekli su joj:
— Ne očekuj da ćeš odavde otići. Biće ti lijepo, ali znaj da
ovamo ne dolazi niko osim vjetrova i da nikad niko neće ni doći.