Page 41 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

među vjetrovima.

— Mi ćemo ti opet pomoći — rekli su joj galebovi. —

Tražićemo tvog brata po morima i kad ga nađemo, kazaćemo mu

gdje se nalaziš. Pusti nas samo da se malo odmorimo, a zatim

ćemo poletjeti na sve strane i obavijestićemo sve galebove: da

obilaze mora i obale, da bdiju nad svima prolazima dok se Sunčan

ne pojavi.

— Hvala vam — progovorila je Pahuljica. — Takve prijatelje

neću više nikad steći.

— Ni mi nemamo mnogo takvih prijatelja kao što si ti. I ništa

nam neće biti teško, samo da tebi pomognemo.

— Hvala vam još jednom za ono što ste već učinili i što ćete

učiniti. Ako ikad stignem u Zaboravljenu Zemlju, pozvaću vas u

goste na obalu kakva ne postoji nigdje na svijetu.

Galebovi su se odmarali čitavu noć. U osvit zore su poletjeli

na razne strane.

Pahuljica ih je opet ispratila.

Kad su zamukli njihovi krici, dugo je sjedjela na stijeni i

plakala. Prvi put otkako je napustila Zaboravljenu Zemlju, plakala

je od sreće, uvjerena da će galebovi naći Sunčana i da će se

zajedno s njim vratiti u svoju crvenu kućicu od koralja.

Od toga dana počela je da se gasi tuga u njenim očima, postala

je vesela kao dijete.

Da je imala s kim, igrala bi se. Da je imala s kim, pričala bi bez

prestanka o bratu Sunčanu i o Zaboravljenoj Zemlji.

Ali u olujnom zamku nije bilo nikog osim vjetrova. A oni nisu

smjeli ništa da saznaju.

Radost male Pahuljice nije ipak mogla da bude stalna. Mučile

su je strepnje: da se Sunčanu nije dogodila nesreća, da se nije