Page 46 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 46

Razumije se da više nisam bio dječak.

                       Pokušao     sam    najprije   da   pronađem      stare   prijatelje.   Mnoge


                  nisam našao. Otišli su, kao i ja, u svijet i nisu se više vraćali.

                      —    Pa  šta?  —    rekao   sam    —   morao     sam   računati    da  ih  neću

                  naći, jer ni oni nisu više dječaci.


                      Priznaću,     nisam    bio  ravnodušan      što  ih  nisam    našao    i  nisam

                  mogao da se otmem osjećanju tuge.


                      Ali  —    u  selu  je  ipak  ostalo  nešto.  Ostale    su  uspomene,     ostala

                  su mjesta koja smo toliko voljeli:          rijeka, tvrđava na brdu, svijetle


                  poljane    pod  planinom.     Odlučio     sam   odmah     da  obiđem    ta  mjesta,

                  da   vidim    igraju   li  se  tamo   dječaci   kao    što  smo    se  igrali  moji


                  vršnjaci i ja.

                      Nisam     dugo    razmišljao     kuda    najprije   da  odem.     Tvrđava     na


                  brdu   me    uvijek   najviše    privlačila   pa   se  tako   dogodilo     i  ovoga

                  puta.

                      Tvrđava!


                      Zar   samo    ime    ne  kazuje    koliko    se  tajni  krije  u  njoj  za   nas

                  dječake? Priznajte i vi, koji čitate ove retke, da biste rado zavirili


                  tamo    i  pokušali     da   se   popnete     na   visoke    bedeme.      Priznajte

                  unaprijed,    jer  ja  znam    pouzdano      da  sva   djeca   vole   da   zaviruju


                  tamo gdje se kriju nepoznate i tajanstvene stvari.

                      Ja sam već priznao.


                      Kad sam bio dječak, ništa na svijetu me nije više privlačilo od

                  stare  tvrđave.    Odlazio     sam   tamo    u  svako   doba    dana   i  nikad   mi


                  nije bilo dosadno. I ne samo ja — odlazili su svi dječaci iz moga

                  sela.


                      Oronula      kao   starica,   oljuštena     vjetrovima     i  olujama,     naša

                  tvrđava     je  odavno     postala    prebivalište  čavki,       sova    i  slijepih


                  miševa. Ali šta to mari? Još uvijek su se njene kule stražare
   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51