Page 46 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 46
Razumije se da više nisam bio dječak.
Pokušao sam najprije da pronađem stare prijatelje. Mnoge
nisam našao. Otišli su, kao i ja, u svijet i nisu se više vraćali.
— Pa šta? — rekao sam — morao sam računati da ih neću
naći, jer ni oni nisu više dječaci.
Priznaću, nisam bio ravnodušan što ih nisam našao i nisam
mogao da se otmem osjećanju tuge.
Ali — u selu je ipak ostalo nešto. Ostale su uspomene, ostala
su mjesta koja smo toliko voljeli: rijeka, tvrđava na brdu, svijetle
poljane pod planinom. Odlučio sam odmah da obiđem ta mjesta,
da vidim igraju li se tamo dječaci kao što smo se igrali moji
vršnjaci i ja.
Nisam dugo razmišljao kuda najprije da odem. Tvrđava na
brdu me uvijek najviše privlačila pa se tako dogodilo i ovoga
puta.
Tvrđava!
Zar samo ime ne kazuje koliko se tajni krije u njoj za nas
dječake? Priznajte i vi, koji čitate ove retke, da biste rado zavirili
tamo i pokušali da se popnete na visoke bedeme. Priznajte
unaprijed, jer ja znam pouzdano da sva djeca vole da zaviruju
tamo gdje se kriju nepoznate i tajanstvene stvari.
Ja sam već priznao.
Kad sam bio dječak, ništa na svijetu me nije više privlačilo od
stare tvrđave. Odlazio sam tamo u svako doba dana i nikad mi
nije bilo dosadno. I ne samo ja — odlazili su svi dječaci iz moga
sela.
Oronula kao starica, oljuštena vjetrovima i olujama, naša
tvrđava je odavno postala prebivalište čavki, sova i slijepih
miševa. Ali šta to mari? Još uvijek su se njene kule stražare