Page 46 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Razumije se da više nisam bio dječak.

Pokušao sam najprije da pronađem stare prijatelje. Mnoge

nisam našao. Otišli su, kao i ja, u svijet i nisu se više vraćali.

— Pa šta? — rekao sam — morao sam računati da ih neću

naći, jer ni oni nisu više dječaci.

Priznaću, nisam bio ravnodušan što ih nisam našao i nisam

mogao da se otmem osjećanju tuge.

Ali — u selu je ipak ostalo nešto. Ostale su uspomene, ostala

su mjesta koja smo toliko voljeli: rijeka, tvrđava na brdu, svijetle

poljane pod planinom. Odlučio sam odmah da obiđem ta mjesta,

da vidim igraju li se tamo dječaci kao što smo se igrali moji

vršnjaci i ja.

Nisam dugo razmišljao kuda najprije da odem. Tvrđava na

brdu me uvijek najviše privlačila pa se tako dogodilo i ovoga

puta.

Tvrđava!

Zar samo ime ne kazuje koliko se tajni krije u njoj za nas

dječake? Priznajte i vi, koji čitate ove retke, da biste rado zavirili

tamo i pokušali da se popnete na visoke bedeme. Priznajte

unaprijed, jer ja znam pouzdano da sva djeca vole da zaviruju

tamo gdje se kriju nepoznate i tajanstvene stvari.

Ja sam već priznao.

Kad sam bio dječak, ništa na svijetu me nije više privlačilo od

stare tvrđave. Odlazio sam tamo u svako doba dana i nikad mi

nije bilo dosadno. I ne samo ja — odlazili su svi dječaci iz moga

sela.

Oronula kao starica, oljuštena vjetrovima i olujama, naša

tvrđava je odavno postala prebivalište čavki, sova i slijepih

miševa. Ali šta to mari? Još uvijek su se njene kule stražare