Page 48 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Znali smo da negdje postoji ulaz u to podzemlje. Da se negdje

nalaze tajna vrata. Ali gdje? — to nismo znali i uzalud smo lutali

oko zidina, kopali zemlju i kuckali po kamenju. Tajna podzemlja

ostala je za nas nepoznata, a upravo tamo (tako su svi govorili)

nalazilo se ono što je bilo najinteresantnije i najdragocjenije u

tvrđavi: gvozdeni oklopi, koplja, lukovi i strijele, puške i mačevi.

Pa zamislite sad kakva bi to bila sreća — zaviriti tamo! Naoružali

bismo se do zuba i spustili u selo kao što su se nekada davno,

davno spuštali ratnici iz tvrđave,

Ali to nije sve. Pričalo se da u podzemlju žive patuljci i da

samo noću, kad zablista mjesec, izlaze na bedeme.

Pričalo se mnogo. A mi nismo mogli da pronađemo tajna

vrata, uzaludni su bili svi naši pokušaji.

I još nešto: nismo mogli da se popnemo na bedeme tvrđave.

Kamene stepenice su bile porušene i do bedema se moglo popeti

samo uz okomite zidove.

A ko će da napravi takav podvig?

Svi smo pokušavali i svi odustajali osim Jelena, dječaka koji

će odsad biti glavni junak ove priče o tvrđavi. On je jedini uspio

da se popne, i ne samo jedanput, penjao se često, sjedio na

bedemima i zavirivao u kule stražare. A nama je pričao da se sa

bedema, tamo preko planine, vidi more i bijela lađa koja vječno

plovi po moru.

Mi smo vjerovali. Mi smo sve vjerovali jer je Jelen bio

najsmioniji među nama, jer je zaista bilo malo takvih dječaka kao

što je bio on.

U svakoj igri Jelen je bio prvi. Umio je da jaše na golom

konju, da pliva kao riba i da pjeva tako lijepo da su se ljudi

zaustavljali kad bi čuli njegov glas.