Page 50 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

čavki, a sa proplanaka na rubu borove šume mirisao je divlji

pelin.

U tvrđavi se nije ništa izmijenilo. Samo više nije bilo mojih

drugova, dječaka.

Ali — šta je to?

Ja sam se prevario. Dok sam posmatrao tvrđavu, čuo sam

glasove. Prave dječje glasove.

Ili mi se, možda, pričinilo?

Ne! To su ipak bili pravi, pravcati dječji glasovi. To su se u

tvrđavi igrali dječaci i nisam morao dugo čekati da se oni pojave.

Kad su me primijetili, zastali su, okupili se u grupu.

—Dođite — pozvao sam ih. — Dođite bliže da se upoznamo.

Prišli su.

Jedan od njih, dječak crne kose i živih pokreta, upitao me:

—Ko ste vi?

—Pisac! — odgovorio sam — ali sam nekad često dolazio u

ovu tvrđavu, imao dobre prijatelje i igrao se s njima oko ovih

zidova.

Crnokosi dječak me je po nečem podsjećao na Jelena. Imao je

oštar pogled. Pomislio sam odmah da je vođa male grupe. I nisam

se prevario.

—Jeste li ikad pokušali da se popnete na bedem tvrđave? —

upitao me.

—Pokušavao sam mnogo puta, ali nikad nisam uspio.

—I mi pokušavamo. Nije nam dosad pošlo za rukom da se

popnemo. Ali ja ću se jednom ipak popeti. Hoću da vidim kako je

gore, hoću da vidim more.

—To je opasno — rekao sam crnokosom dječaku. — Vrlo je

opasno.