Page 56 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

da bi odmah poslije povlačenja njegova slava među dječacima

počela da blijedi. I zato je odlučno rekao:

—Ako neko treba da se boji, onda sam to ja.Vi ćete spavati

kod svojih kuća, vama se ništa ne može dogoditi. Ali ja se ne

bojim patuljaka i čekaću ih na bedemu i devet noći ako bude

potrebno.

Zar se poslije takve izjave moglo još nešto kazati, još nešto

dodati? I niko nije više ni pokušavao da odvrati Jelena od njegove

namjere.

Kako se, ustvari, osjećao sam Jelen — to je teško znati. Znam

ipak da je pomalo strahovao pred onim što je imalo da se dogodi,

ali nikom se nije požalio, niko nije saznao šta se u njemu krije.

Kad se pojavio pun mjesec na nebu, kad noći nisu bile više

tamne, Jelen je počeo da se sprema. Pomagali su mu svi dječaci

jer se prvi put otkad postoji selo događalo da jedan dječak

provodi noć u pustoj tvrđavi.

Jelen je napravio nov luk i dosta strijela. Tako oboružan,

krenuo je, jednog dana, prije zalaska sunca prema tvrđavi. Sa

njim je krenula čitava povorka dječaka. Bili su uzbuđeni, mnogo

su govorili, samo je Jelen bio šutljiv i koračao ozbiljno kao pravi

ratnik. Nije ni čudo: čekala ga je neizvjesna noć, čekao ga je

susret s patuljcima, i ko zna šta ga još nije čekalo.

Dječaci su se zaustavili pod zidinama tvrđave.

Sunce je već zalazilo za oštri greben planine, na sve strane su

jurile ptice tražeći noćna skloništa. U tvrđavu su dolijetala jata

čavki, a Jelen je počeo da se penje.

Oprezno i polako penjao se sve više, više prema bedemu.

Dječaci su odahnuli kad je napravio posljednji pokret i kad im je

doviknuo s bedema: — Dođite ujutru! Pričaću vam šta sam sve