Page 56 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 56
da bi odmah poslije povlačenja njegova slava među dječacima
počela da blijedi. I zato je odlučno rekao:
—Ako neko treba da se boji, onda sam to ja.Vi ćete spavati
kod svojih kuća, vama se ništa ne može dogoditi. Ali ja se ne
bojim patuljaka i čekaću ih na bedemu i devet noći ako bude
potrebno.
Zar se poslije takve izjave moglo još nešto kazati, još nešto
dodati? I niko nije više ni pokušavao da odvrati Jelena od njegove
namjere.
Kako se, ustvari, osjećao sam Jelen — to je teško znati. Znam
ipak da je pomalo strahovao pred onim što je imalo da se dogodi,
ali nikom se nije požalio, niko nije saznao šta se u njemu krije.
Kad se pojavio pun mjesec na nebu, kad noći nisu bile više
tamne, Jelen je počeo da se sprema. Pomagali su mu svi dječaci
jer se prvi put otkad postoji selo događalo da jedan dječak
provodi noć u pustoj tvrđavi.
Jelen je napravio nov luk i dosta strijela. Tako oboružan,
krenuo je, jednog dana, prije zalaska sunca prema tvrđavi. Sa
njim je krenula čitava povorka dječaka. Bili su uzbuđeni, mnogo
su govorili, samo je Jelen bio šutljiv i koračao ozbiljno kao pravi
ratnik. Nije ni čudo: čekala ga je neizvjesna noć, čekao ga je
susret s patuljcima, i ko zna šta ga još nije čekalo.
Dječaci su se zaustavili pod zidinama tvrđave.
Sunce je već zalazilo za oštri greben planine, na sve strane su
jurile ptice tražeći noćna skloništa. U tvrđavu su dolijetala jata
čavki, a Jelen je počeo da se penje.
Oprezno i polako penjao se sve više, više prema bedemu.
Dječaci su odahnuli kad je napravio posljednji pokret i kad im je
doviknuo s bedema: — Dođite ujutru! Pričaću vam šta sam sve