Page 56 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 56

da   bi  odmah     poslije   povlačenja     njegova     slava   među    dječacima

                  počela da blijedi. I zato je odlučno rekao:


                      —Ako      neko   treba   da  se  boji,  onda    sam   to  ja.Vi ćete    spavati

                  kod   svojih   kuća,    vama    se  ništa  ne   može    dogoditi.    Ali  ja  se  ne

                  bojim    patuljaka    i  čekaću    ih  na  bedemu      i  devet  noći   ako    bude


                  potrebno.

                      Zar   se  poslije   takve   izjave   moglo    još  nešto   kazati,   još  nešto


                  dodati? I niko nije više ni pokušavao da odvrati Jelena od njegove

                  namjere.


                      Kako se, ustvari, osjećao sam Jelen — to je teško znati. Znam

                  ipak da je pomalo strahovao pred onim što je imalo da se dogodi,


                  ali nikom se nije požalio, niko nije saznao šta se u njemu krije.

                      Kad    se  pojavio    pun   mjesec    na  nebu,   kad   noći   nisu   bile  više


                  tamne,    Jelen   je  počeo   da  se  sprema.    Pomagali     su  mu   svi  dječaci

                  jer  se   prvi   put   otkad    postoji   selo   događalo      da   jedan   dječak

                  provodi noć u pustoj tvrđavi.


                      Jelen    je  napravio    nov    luk   i  dosta   strijela.  Tako    oboružan,

                  krenuo     je,  jednog   dana,    prije  zalaska    sunca    prema    tvrđavi.    Sa


                  njim   je  krenula čitava     povorka dječaka.       Bili  su  uzbuđeni,    mnogo

                  su govorili, samo je Jelen bio šutljiv i koračao ozbiljno kao pravi


                  ratnik.   Nije   ni  čudo:  čekala     ga   je  neizvjesna    noć,  čekao     ga   je

                  susret s patuljcima, i ko zna šta ga još nije čekalo.


                      Dječaci su se zaustavili pod zidinama tvrđave.

                      Sunce    je  već  zalazilo   za  oštri  greben planine,     na  sve  strane   su


                  jurile  ptice   tražeći   noćna    skloništa.   U   tvrđavu    su  dolijetala   jata

                  čavki, a Jelen je počeo da se penje.

                    Oprezno i polako penjao se sve više, više prema bedemu.


                  Dječaci su odahnuli kad je napravio posljednji pokret i kad im je

                  doviknuo s bedema: — Dođite ujutru! Pričaću vam šta sam sve
   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61