Page 59 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Zaista — niko. Do sela je bilo daleko, oko tvrđave je vladala

pustoš. Uzaludno bi bilo da viče, niko ga ne bi čuo.

Kajao se gorko što je ostao na bedemu, počeo da se zaklinje

sam sebi: nikad više neće doći u tvrđavu. Ni danju, ni noću. Samo

da ostane živ do zore, da se spusti na zemlju.

Pomislio je i na dječake koji su otišli da spavaju. Zavidio im je

i suze su mu potekle iz očiju kada je rekao sam sebi:

— Nikad ih više neću vidjeti.

A dječaci?

Da li su zaista spavali?

Ne.

Oni su bili isuviše uzbuđeni da bi tako lako pošli da spavaju.

Okupljali su se po dvorištima i ledinama, razgovarali o Jelenu i

patuljcima, svakog časa pogledali prema tvrđavi, koja se mutno

ocrtavala na horizontu. Mnogi čak nisu ni večerali, mnoge su

roditelji uzalud dozivali.

Dječaci su voljeli Jelena i strahovali da mu se što ne dogodi.

Odlučili su čak da nikako i ne spavaju i da u osvit dana odjure u

tvrđavu.

Ali Jelenu sve to nije moglo pomoći.

Još uvijek je po tvrđavi odzvanjalo ono stravično: Hu-hu! Hu-

hu!

Zatim se čuo pokret krila. Poletjele su oko zidina sove, izvukle

se iz skrovišta gdje su provodile dan. To su one hukale! Jelenu je

postalo lakše.

Sove su napravile nekoliko krugova oko tvrđave i odjurile u

mrak da traže plijen.

U zidinama je ponovo zavladala grobna tišina.

Iza oštrog grebena planine izronio je nasmejan mjesec i