Page 60 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

odjednom je sve na zemlji postalo ljepše: i brda, i vode, i stara

tvrđava.

Koliko je samo stvorenja na svijetu nestrpljivo očekivalo taj

mjesečev izlazak. Čekali su ga putnici na drumovima, lovci u

šumama, mornari na morima, ali je najvjerovatnije da ga niko nije

dočekao te noći s tolikom radošću kao Jelen.

— Zdravo, mjeseče! — viknuo je. — Zdravo, stari prijatelju.

Nikad mu dotad mjesec nije izgledao tako veseo. Posmatrao

ga je kako se podiže i znao da će čitava noć biti svijetla i da ga

više ništa neće moći iznenaditi.

Čekao je ponoć i govorio sam sebi:

— Patuljci se neće pojaviti ni prije ni kasnije. Oni uvijek tako

rade.

Opipao je rukom svoj luk i strijele, pa čak pokušao i da se

zabavlja. Zapeo je strijelu i počeo da nišani u usamljenu,

treperavu zvijezdu. Odapeo je tetivu, dugo čekao, ali zvijezda,

razumije se, nije pala. Treperila je i dalje, smijala se kao da je

htjela da kaže:

— Tvoje su strijele slabe. Tvoja ruka nije dovoljno jaka, ni oko

sigurno.

Jelen je to i sam znao. Spustio je luk i odmah iza toga čuo

kako se neko iza njegovih leđa nasmijao. Naglo se okrenuo i

video: osvijetljen mjesečinom, na bedemu je stajao patuljak.

Držao je u ruci luk i imao na glavi čudnu šiljatu kapu.

— Takvim strijelama nikad nećeš oboriti zvijezdu — rekao je.

— Nećeš oboriti ni pticu u letu, ni divlju zvijer. Ti si sigurno čuo

da patuljci strijelama obaraju zvijezde. Uvjeravam te da to nije

tačno. Samo jednom, davno, ja sam oborio zvijezdu i zarekao se

da to više nikad neću učiniti.