Page 60 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 60
odjednom je sve na zemlji postalo ljepše: i brda, i vode, i stara
tvrđava.
Koliko je samo stvorenja na svijetu nestrpljivo očekivalo taj
mjesečev izlazak. Čekali su ga putnici na drumovima, lovci u
šumama, mornari na morima, ali je najvjerovatnije da ga niko nije
dočekao te noći s tolikom radošću kao Jelen.
— Zdravo, mjeseče! — viknuo je. — Zdravo, stari prijatelju.
Nikad mu dotad mjesec nije izgledao tako veseo. Posmatrao
ga je kako se podiže i znao da će čitava noć biti svijetla i da ga
više ništa neće moći iznenaditi.
Čekao je ponoć i govorio sam sebi:
— Patuljci se neće pojaviti ni prije ni kasnije. Oni uvijek tako
rade.
Opipao je rukom svoj luk i strijele, pa čak pokušao i da se
zabavlja. Zapeo je strijelu i počeo da nišani u usamljenu,
treperavu zvijezdu. Odapeo je tetivu, dugo čekao, ali zvijezda,
razumije se, nije pala. Treperila je i dalje, smijala se kao da je
htjela da kaže:
— Tvoje su strijele slabe. Tvoja ruka nije dovoljno jaka, ni oko
sigurno.
Jelen je to i sam znao. Spustio je luk i odmah iza toga čuo
kako se neko iza njegovih leđa nasmijao. Naglo se okrenuo i
video: osvijetljen mjesečinom, na bedemu je stajao patuljak.
Držao je u ruci luk i imao na glavi čudnu šiljatu kapu.
— Takvim strijelama nikad nećeš oboriti zvijezdu — rekao je.
— Nećeš oboriti ni pticu u letu, ni divlju zvijer. Ti si sigurno čuo
da patuljci strijelama obaraju zvijezde. Uvjeravam te da to nije
tačno. Samo jednom, davno, ja sam oborio zvijezdu i zarekao se
da to više nikad neću učiniti.