Page 97 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 97
Nad tvrđavom se iznenada pojavio oštrooki soko, a čavke su
počele da se zbijaju u jata i upozoravaju jedna drugu na opasnost.
Jutro je bilo veselo i čisto.
Ali Sunčan se nikako nije pojavljivao.
Jelen se uznemirio.
Uznemirili su se još više dječaci.
—Neće doći! — vikali su glasnije oni koji od početka nisu
vjerovali u Jelenovu priču. — Mi smo znali da neće doći.
—Još nije kasno! — odgovarali su drugi. — Ako vam je
dosadno da čekate, možete ići.
—Nećemo da idemo! Hoćemo da se uvjerimo.
—Onda prestanite da galamite. Zbog vaše galame može
Sunčan da se i ne pojavi.
—Aha! Već tražite opravdanja!
Tako je prošlo jutro i kad je sunce iskočilo visoko nad planinu
— svima je postalo jasno da čekaju uzalud.
Ni Jelen više nije mogao da se zavarava. , — Sunčan me
prevario! — rekao je dječacima. — Ja nisam kriv, nisam to
mogao predvidjeti.
Kako mu je bilo teško da to kaže!
Vidio je podsmijeh u očima dječaka. Vidio je kako se
sašaptavaju, kako likuju oni koji su uporno izražavali
nepovjerenje prema njegovoj priči o patuljcima. A sad više nije
imao nikakve mogućnosti da ih uvjeri.
Da li ga je Sunčan zaista prevario?
On još uvijek nije bio potpuno siguran u to. Možda se nešto
nepredviđeno dogodilo, možda ostali patuljci nisu bili zadovoljni
njegovom posjetom.
Sjetio se čak kako ga je nepovjerljivo dočekao Ljutica, sjetio se
