Page 92 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Znao je, ali ne potpuno. Ljutica je imao dva lica, umio je da se

pretvara, da krije svoja prava osjećanja i namjere. Kad je trebalo,

hvalio je Sunčana; da je trebalo on bi plakao, samo da dokaže

svoju odanost.

Patuljci su ga smatrali uobraženjakovićem — i to je sve.

Sunčan ga nije volio. Osjećao je da se iza njegovih riječi krije

neiskrenost, iza postupaka slavoljubivost, ali nikad nije

posumnjao da bi Ljutica mogao postati izdajnik.

Ljutica je radio oprezno.

Ljutica je znao da se svakim pogrešno učinje-nim korakom

mogu srušiti svi njegovi planovi. Dugo je provjeravao i samog

Jastreba. Dugo i postepeno budio je u njemu zavist prema

Sunčanu i tek kad se zavist pretvorila u mržnju, povjerio mu je

svoje prave namjere. Tako se konačno i učvrstilo njihovo

prijateljstvo.

Ne jedanput Sunčan se nalazio u velikoj opasnosti. Smrt ga je

vrebala i u tvrđavi i u planini. Zahvaljujući samo strahu iz koga

se rađala Jastrebova neodlučnost, Ljutica je vrlo često u

posljednji čas morao da odustaje od svojih planova.

Vi se sad pitate:

— Zar Ljutica nije mogao da ubije Sunčana u šumi iz zasjede,

negdje na spavanju?

Mogao je, razumije se. Mogao je bar pokušati i nije on samo

jedanput razmišljao o tome. Ali Ljutica je znao i nešto drugo: da

bez Jastrebove pomoći, bez sile, nikad ne bi postao poglavica

plemena. A Jastreb, kao što ste već čuli, nije bio sasvim siguran u

sebe ni u potpunu odanost patuljaka svoga plemena. I na obali

jezera patuljci su pjevali pjesme o Sunčanu, pričali priče o

Zaboravljenoj Zemlji i o Pahuljici.