Page 92 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 92
Znao je, ali ne potpuno. Ljutica je imao dva lica, umio je da se
pretvara, da krije svoja prava osjećanja i namjere. Kad je trebalo,
hvalio je Sunčana; da je trebalo on bi plakao, samo da dokaže
svoju odanost.
Patuljci su ga smatrali uobraženjakovićem — i to je sve.
Sunčan ga nije volio. Osjećao je da se iza njegovih riječi krije
neiskrenost, iza postupaka slavoljubivost, ali nikad nije
posumnjao da bi Ljutica mogao postati izdajnik.
Ljutica je radio oprezno.
Ljutica je znao da se svakim pogrešno učinje-nim korakom
mogu srušiti svi njegovi planovi. Dugo je provjeravao i samog
Jastreba. Dugo i postepeno budio je u njemu zavist prema
Sunčanu i tek kad se zavist pretvorila u mržnju, povjerio mu je
svoje prave namjere. Tako se konačno i učvrstilo njihovo
prijateljstvo.
Ne jedanput Sunčan se nalazio u velikoj opasnosti. Smrt ga je
vrebala i u tvrđavi i u planini. Zahvaljujući samo strahu iz koga
se rađala Jastrebova neodlučnost, Ljutica je vrlo često u
posljednji čas morao da odustaje od svojih planova.
Vi se sad pitate:
— Zar Ljutica nije mogao da ubije Sunčana u šumi iz zasjede,
negdje na spavanju?
Mogao je, razumije se. Mogao je bar pokušati i nije on samo
jedanput razmišljao o tome. Ali Ljutica je znao i nešto drugo: da
bez Jastrebove pomoći, bez sile, nikad ne bi postao poglavica
plemena. A Jastreb, kao što ste već čuli, nije bio sasvim siguran u
sebe ni u potpunu odanost patuljaka svoga plemena. I na obali
jezera patuljci su pjevali pjesme o Sunčanu, pričali priče o
Zaboravljenoj Zemlji i o Pahuljici.