Page 88 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 88
LJUTICA VIŠE NE MIRUJE
Kad ste me pitali šta je uradio Ljutica da spriječi odlazak
patuljaka u Zaboravljenu Zemlju, zamolio sam vas da malo
pričekate na odgovor. Čekali ste strpljivo i sad opet možemo da se
vratimo u tvrđavu, među patuljke.
Dan je.
Grije sunce, duva lak vjetar i razlistava drveće u šumi, a nad
tvrđavom, kao i uvijek, kruže jata nemirnih čavki.
To je sve što može oko da vidi, uho da čuje. Vi sad, sigurno,
želite da mi postavite pitanje:
—A patuljci? Šta oni rade u to vrijeme?
Odgovoriću vam:
— Spavaju. Odmaraju se poslije veselo provedene noći i ništa
više. Ipak odgovor nije sasvim tačan jer svi nisu spavali, svi nisu
ni bili u tvrđavi.
Vi se već dosjećate: Ljutica!
Da, on. On je sačekao da se u podzemlju tvrđave sve umiri, a
onda se oprezno iskrao u gustu borovu šumu, gdje su veselo
pjevale ptice i jurili šareni leptirovi. Kad je stigao na rub
planinske livade, zastao je i počeo da duva u mali rog
podražavajući riku jelena. Nije dugo čekao na odgovor. Odnekud
se istim takvim glasom javio jelen i odmah iza toga dotrčao na
livadu. Ljutica se u jednom skoku našao na njegovim leđima i
uzviknuo:
