Page 88 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 88

LJUTICA VIŠE NE MIRUJE



                      Kad    ste  me    pitali  šta  je  uradio    Ljutica   da   spriječi   odlazak


                  patuljaka     u  Zaboravljenu       Zemlju,     zamolio     sam    vas    da   malo

                  pričekate na odgovor. Čekali ste strpljivo i sad opet možemo da se

                  vratimo u tvrđavu, među patuljke.


                      Dan je.


                      Grije   sunce,   duva    lak  vjetar  i  razlistava  drveće    u  šumi,   a  nad

                  tvrđavom, kao i uvijek, kruže jata nemirnih čavki.


                      To je sve što može oko da vidi, uho da čuje. Vi sad, sigurno,

                      želite da mi postavite pitanje:


                      —A patuljci? Šta oni rade u to vrijeme?

                      Odgovoriću vam:


                      — Spavaju.     Odmaraju      se  poslije  veselo    provedene     noći   i ništa

                  više.  Ipak odgovor nije sasvim tačan jer svi nisu spavali, svi nisu


                  ni bili u tvrđavi.

                      Vi se već dosjećate: Ljutica!


                      Da, on. On je sačekao da se u podzemlju tvrđave sve umiri, a

                  onda    se  oprezno     iskrao   u   gustu   borovu     šumu,    gdje   su  veselo


                  pjevale    ptice    i  jurili  šareni   leptirovi.    Kad    je   stigao   na   rub

                  planinske      livade,    zastao    je   i  počeo     da    duva    u   mali    rog

                  podražavajući riku jelena. Nije dugo čekao na odgovor. Odnekud


                  se  istim   takvim    glasom    javio   jelen  i  odmah    iza  toga   dotrčao    na


                  livadu.   Ljutica    se  u  jednom    skoku    našao    na  njegovim      leđima    i

                  uzviknuo:
   83   84   85   86   87   88   89   90   91   92   93