Page 84 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 84
Zaboravljenoj Zemlji.
Zvjezdana je brzo donijela harfu.
Kad su njeni prsti prešli po žicama i odjeknuli prvi zvuci, u
sali je zavladala tišina. A kad je počela da pjeva, činilo se da
nijedan patuljak čak i ne diše.
Pjevala je o Zaboravljenoj Zemlji, o morima i galebovima, o
zlatnim ribama, pjevala glasom čistim kao kap vode, toplim kao
sunčev zrak. I činilo se da negdje blizu, sasvim blizu, šume talasi,
da prolaze vjetrovi, da klikću galebovi.
Kao i uvijek kad bi Zvjezdana pjevala, Sunčanove oči su
postale tužne, punile se suzama i čežnjom za dragom, dalekom
zemljom.
A patuljci su, čim je zamukao Zvjezdanin glas, povikali:
— Pjevaj o maloj Pahuljici! Pjevaj o vjetrovima i olujnom
zamku.
Samo jedan među njima je šutio. Bio je to Ljutica, onaj isti
koji je nepovjerljivo dočekao Jelena. Da mu je neko pažljivo
zagledao u oči, lako bi zaključio da ne misli ništa dobro, da nešto
sprema.
Vi možete da pitate:
—Zašto je Ljutica bio takav? Neko bi odgovorio:
—Možda nije volio pjesmu.
Ali takav odgovor ne bi bio tačan. Razlozi su bili daleko dublji
i uzrok za njegovo držanje treba potražiti na drugoj strani.
Čuli ste već da je bio uobražen, ali ta bi se osobina mogla
podnijeti da nisu postojale druge, još gore.
Ljutica je bio sujetan i nije nikako mogao da shvati zašto
patuljci toliko vole Sunčana, zašto se o njegovoj zemlji i
njegovim podvizima pjevaju i pričaju priče. I govorio je sam sebi:
