Page 84 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 84

Zaboravljenoj Zemlji.

                      Zvjezdana je brzo donijela harfu.


                      Kad    su  njeni  prsti  prešli   po  žicama    i  odjeknuli    prvi  zvuci,   u

                  sali  je  zavladala    tišina.  A   kad   je  počela   da   pjeva,  činilo    se  da

                  nijedan patuljak čak i ne diše.


                      Pjevala    je  o  Zaboravljenoj     Zemlji,   o  morima     i  galebovima,     o


                  zlatnim    ribama,   pjevala    glasom čistim      kao   kap   vode,   toplim   kao

                  sunčev zrak. I činilo se da negdje blizu, sasvim blizu, šume talasi,

                  da prolaze vjetrovi, da klikću galebovi.


                      Kao    i  uvijek   kad    bi  Zvjezdana      pjevala,    Sunčanove      oči   su

                  postale   tužne,   punile    se  suzama     i čežnjom     za  dragom,     dalekom


                  zemljom.

                      A patuljci su, čim je zamukao Zvjezdanin glas, povikali:


                      — Pjevaj     o  maloj    Pahuljici!    Pjevaj    o  vjetrovima      i  olujnom

                  zamku.

                      Samo     jedan   među    njima    je  šutio.  Bio   je  to  Ljutica,  onaj   isti


                  koji   je  nepovjerljivo     dočekao     Jelena.    Da   mu    je  neko    pažljivo

                  zagledao u oči, lako bi zaključio da ne misli ništa dobro, da nešto


                  sprema.

                      Vi možete da pitate:


                      —Zašto je Ljutica bio takav? Neko bi odgovorio:

                      —Možda nije volio pjesmu.


                      Ali takav odgovor ne bi bio tačan. Razlozi su bili daleko dublji

                  i uzrok za njegovo držanje treba potražiti na drugoj strani.


                      Čuli   ste  već   da  je  bio   uobražen,     ali  ta  bi  se  osobina   mogla


                  podnijeti da nisu postojale druge, još gore.

                      Ljutica    je  bio   sujetan   i  nije  nikako    mogao      da  shvati    zašto


                  patuljci    toliko    vole   Sunčana,      zašto    se   o   njegovoj     zemlji    i

                  njegovim podvizima pjevaju i pričaju priče. I govorio je sam sebi:
   79   80   81   82   83   84   85   86   87   88   89