Page 87 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 87
Jelen ih je pozvao da sjednu. I razumije se, počeo da priča sve
od početka, od onog časa kad je ostao sam na vrhu tvrđave.
Pričao je uvjerljivo i više nije sumnjao da je susret s patuljcima
mogao biti san. Ali su posumnjali neki dječaci i odmah izrazili
svoju sumnju.
—Lijepa priča — rekli su. — Ali ko može potvrditi da je nisi
izmislio?
—Vi mi ne vjerujete? — začudio se Jelen.
—Ti si obećao da ćeš zarobiti jednog patuljka.
—Obećao sam. Ali ni ja nisam znao da će me primiti kao
prijatelja.
—Zašto nisi donio luk i strijele kojim se obaraju zvijezde?
Jelen se zbunio. Kako se nije sjetio da zatraži od Sunčana
jedan takav luk? Ili bar samo jednu strijelu. Sunčan ga ne bi odbio
i sad dječaci ne bi sumnjali u njegovu priču. Pa šta da radi kad se
nije sjetio?
—Uvjeriću one koji mi ne vjeruju — izjavio je uvrijeđenim
glasom. — Neka se sutra u zoru nađu na ovom istom mjestu, pa
nek onda kažu da sam lagao.
—Doći ćemo — izjavili su spremno svi dječaci. — Doći ćemo
da vidimo te tvoje patuljke.
—A sad možemo da se vratimo u selo — zaključio je Jelen i
ustao. — I neka sve ovo što sam pričao ostane tajna.
On nije bio nimalo zadovoljan nepovjerljivim držanjem
dječaka. Dao bi mnogo da se sastanak sa Sunčanom mogao
održati još u toku istog dana, dao bi još više da je u rukama imao
bilo kakav dokaz o boravku među patuljcima. Ali šta je sad
mogao da radi — osim da strpljivo sačeka sljedeće jutro.