Page 87 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Jelen ih je pozvao da sjednu. I razumije se, počeo da priča sve

od početka, od onog časa kad je ostao sam na vrhu tvrđave.

Pričao je uvjerljivo i više nije sumnjao da je susret s patuljcima

mogao biti san. Ali su posumnjali neki dječaci i odmah izrazili

svoju sumnju.

—Lijepa priča — rekli su. — Ali ko može potvrditi da je nisi

izmislio?

—Vi mi ne vjerujete? — začudio se Jelen.

—Ti si obećao da ćeš zarobiti jednog patuljka.

—Obećao sam. Ali ni ja nisam znao da će me primiti kao

prijatelja.

—Zašto nisi donio luk i strijele kojim se obaraju zvijezde?

Jelen se zbunio. Kako se nije sjetio da zatraži od Sunčana

jedan takav luk? Ili bar samo jednu strijelu. Sunčan ga ne bi odbio

i sad dječaci ne bi sumnjali u njegovu priču. Pa šta da radi kad se

nije sjetio?

—Uvjeriću one koji mi ne vjeruju — izjavio je uvrijeđenim

glasom. — Neka se sutra u zoru nađu na ovom istom mjestu, pa

nek onda kažu da sam lagao.

—Doći ćemo — izjavili su spremno svi dječaci. — Doći ćemo

da vidimo te tvoje patuljke.

—A sad možemo da se vratimo u selo — zaključio je Jelen i

ustao. — I neka sve ovo što sam pričao ostane tajna.

On nije bio nimalo zadovoljan nepovjerljivim držanjem

dječaka. Dao bi mnogo da se sastanak sa Sunčanom mogao

održati još u toku istog dana, dao bi još više da je u rukama imao

bilo kakav dokaz o boravku među patuljcima. Ali šta je sad

mogao da radi — osim da strpljivo sačeka sljedeće jutro.