Page 86 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 86
nad koje su već počinjale da se trnu zvijezde.
—Doviđenja — izgovorio je Sunčan žureći nazad u
podzemlje. — Nemoj zaboraviti da dođeš.
Da li je još išta kazao, Jelen se kasnije nikad nije mogao
sjetiti. Čudan umor mu je sklopio oči, zaspao je na bedemu i
spavao bi ko zna koliko da ga nije probudilo dozivanje dječaka,
koji su skupa sa suncem stigli u tvrđavu. Kad je otvorio oči i
pogledao unaokolo, prva misao mu je bila.
„Jesam li zaista proveo noć s patuljcima ili sam sve samo
sanjao?"
Kolebao se, i da se tog časa našao pored njega neko ko bi
tvrdio da nije proveo noć s patuljcima, on bi se još više zbunio.
Ali pored njega nije bilo nikog, a dječaci su pod zidinama postali
uznemireni i nisu mu dozvoliti da dugo razmišlja. Morao je da ih
smiri da im se javi:
— Živ sam, zašto toliko vičete?
Dječaci su se obradovali i ne čekajući da se Jelen spusti s
bedema, počeli su zapitkivati:
—A patuljci?
—Jesi li ih vidio?
—Jesi li ijednog zarobio?
—Nemojte biti toliko nestrpljivi — odgovorio im je on. —
Pričekajte bar da se spustim na zemlju.
Dječaci su čekali, ali nisu postali manje znatiželjni i tek što je
Jelen dotakao nogom zemlju, opkolili su ga sa svih strana i
zaokupili pitanjima o patuljcima. Morao je opet da ih smiruje:
—Ako budete svi govorili, neću vam ništa pričati.
—Pa dobro — složili su se brzo dječaci. — Mi ćemo šutjeti
kao ribe, samo pričaj.