Page 86 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

nad koje su već počinjale da se trnu zvijezde.

—Doviđenja — izgovorio je Sunčan žureći nazad u

podzemlje. — Nemoj zaboraviti da dođeš.

Da li je još išta kazao, Jelen se kasnije nikad nije mogao

sjetiti. Čudan umor mu je sklopio oči, zaspao je na bedemu i

spavao bi ko zna koliko da ga nije probudilo dozivanje dječaka,

koji su skupa sa suncem stigli u tvrđavu. Kad je otvorio oči i

pogledao unaokolo, prva misao mu je bila.

„Jesam li zaista proveo noć s patuljcima ili sam sve samo

sanjao?"

Kolebao se, i da se tog časa našao pored njega neko ko bi

tvrdio da nije proveo noć s patuljcima, on bi se još više zbunio.

Ali pored njega nije bilo nikog, a dječaci su pod zidinama postali

uznemireni i nisu mu dozvoliti da dugo razmišlja. Morao je da ih

smiri da im se javi:

— Živ sam, zašto toliko vičete?

Dječaci su se obradovali i ne čekajući da se Jelen spusti s

bedema, počeli su zapitkivati:

—A patuljci?

—Jesi li ih vidio?

—Jesi li ijednog zarobio?

—Nemojte biti toliko nestrpljivi — odgovorio im je on. —

Pričekajte bar da se spustim na zemlju.

Dječaci su čekali, ali nisu postali manje znatiželjni i tek što je

Jelen dotakao nogom zemlju, opkolili su ga sa svih strana i

zaokupili pitanjima o patuljcima. Morao je opet da ih smiruje:

—Ako budete svi govorili, neću vam ništa pričati.

—Pa dobro — složili su se brzo dječaci. — Mi ćemo šutjeti

kao ribe, samo pričaj.