Page 86 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 86

nad koje su već počinjale da se trnu zvijezde.

                      —Doviđenja          —     izgovorio      je   Sunčan      žureći     nazad     u


                  podzemlje. — Nemoj zaboraviti da dođeš.

                      Da    li  je  još  išta  kazao,   Jelen   se   kasnije   nikad    nije  mogao


                  sjetiti.  Čudan    umor     mu   je  sklopio    oči,  zaspao    je  na   bedemu     i

                  spavao    bi  ko  zna   koliko   da  ga  nije  probudilo     dozivanje    dječaka,


                  koji   su  skupa    sa  suncem     stigli  u  tvrđavu.    Kad    je  otvorio   oči  i

                  pogledao unaokolo, prva misao mu je bila.

                      „Jesam     li  zaista  proveo     noć   s  patuljcima     ili  sam  sve   samo


                  sanjao?"


                      Kolebao      se,  i  da  se  tog  časa   našao   pored    njega   neko    ko   bi

                  tvrdio   da  nije  proveo    noć   s  patuljcima,    on  bi  se  još  više  zbunio.

                  Ali pored njega nije bilo nikog, a dječaci su pod zidinama postali


                  uznemireni i nisu mu dozvoliti da dugo razmišlja. Morao je da ih

                  smiri da im se javi:


                        — Živ sam, zašto toliko vičete?

                      Dječaci     su  se  obradovali     i  ne  čekajući    da   se  Jelen   spusti   s


                  bedema, počeli su zapitkivati:

                      —A patuljci?


                      —Jesi li ih vidio?

                      —Jesi li ijednog zarobio?


                      —Nemojte        biti  toliko  nestrpljivi    —   odgovorio      im   je  on.  —

                  Pričekajte bar da se spustim na zemlju.


                      Dječaci su čekali, ali nisu postali manje znatiželjni i tek što je

                  Jelen   dotakao     nogom      zemlju,    opkolili    su  ga   sa   svih   strana   i


                  zaokupili pitanjima o patuljcima. Morao je opet da ih smiruje:

                      —Ako budete svi govorili, neću vam ništa pričati.


                      —Pa     dobro   —    složili  su  se  brzo   dječaci.   —   Mi ćemo      šutjeti

                  kao ribe, samo pričaj.
   81   82   83   84   85   86   87   88   89   90   91