Page 96 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

sumnjao da jeleni uopšte žive u planini iznad sela — a sad će, eto,

moći čak i da se popne na njihova leđa, da jaše kao na konjima,

da juri i da im podvikuje.

Ko mu od dječaka ne bi pozavidio, ko ne bi poželio da se nađe

na njegovom mjestu?!

I zato nije nimalo čudno što je Jelen bio nestrpljiv. Nigdje nije

mogao da se smiri ne samo zbog predstojećeg susreta sa

Sunčanom već i zbog toga što nije naučio da luta sam.

Ne manje nestrpljivi bili su i ostali dječaci.

Oni su uporno pokušavali da pronađu Jelena i kad ga nisu

pronašli, posumnjali su da se opet našao s patuljcima.

Među dječacima su se stvorila dva tabora: oni koji su vjerovali

u Jelenovu priču i oni koji nisu. Čitav dan su se prepirali oko

toga, a u nekoliko mahova zamalo što nije došlo i do tuče.

Konačno — osvanulo je tako dugo čekano jutro.

Jelen je prije sunca stigao u tvrđavu.

Dječaci su u nekoliko grupica stigli nešto kasnije.

Čavke su bile začuđene što ih tako rano vide, pa su znatiželjno

kružile oko zidova i prisluškivale šta govore.

Dječaci su čekali mirno bojeći se čak i da govore glasno, ali su

uskoro počeli opet da se prepiru.

—Neće doći! — tvrdili su jedni.

—Doći će! — tvrdili su drugi.

Jelen nije učestvovao u prepirci želeći da im stavi do znanja da

je uvrijeđen. On nijednog časa nije posumnjao u Sunčanov

dolazak i osluškivao je pažljivo da čuje njegov glas.

Sunce se lagano podizalo plavim nebeskim lukom.

Putevima prema planini kretala su iz sela stada ovaca, čula se

užurbana zvonjava zvona na vratovima ovnova pradvodnika.