Page 8 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

pojurili mu u susret vičući:

— Vratite se, mornari! Okrenite lađu na drugu stranu dok vas

vjetrovi nisu primijetili.

Lađa se nije zaustavila, nije promijenila pravac.

—Ako nas ne poslušate, kajaćete se — nastavljali su galebovi;

— Otkad postoji Zaboravljena Zemlja, nijedna se lađa nije vratila

iz ovih voda.

Lađa se nije zaustavljala.

Možda mornari nisu razumjeli galebove. Ili nisu htjeli da ih

poslušaju uvjereni da ih ništa ne može spriječiti da priđu obali

nepoznate zemlje.

A vjetrovi?

Jesu li spavali, jesu li bili umomi?

Ne!

Naletjeli su odjednom, izvukli se odnekud iz podzemnih

pećina, iz tajnih skloništa ili su se spustili s planinskih vrhova, s

crnih oblaka koji su tamo ležali. Začas je zaurlalo more, zamrli

krikovi galebova, a jedrenjak nestao u talasima.

—Gotovo! — uzdahnula je Pahuljica. — Potonuli su!

Ali se prevarila. Jedrenjak se brzo pojavio na pučini, jedrenjak

je nastavio svoj put. Vodila ga je ruka iskusnog kormilara, možda

baš onog za koga su pomorci govorili da svuda može stići, svuda

pristati.

Hoće li konačno pasti u vodu mit o nedokučivoj obali

Zaboravljene Zemlje?

Izgledalo je — da!

Uzalud su bjesnjeli vjetrovi, valjali se i pjenili talasi. Jedrenjak

se primicao obali, postajao sve veći, veći. I nije prošlo mnogo

vremena — pristao je.