Page 12 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 12

dugo sam se zadržao u planinama.

                      Sa   staze   kojom     se  spuštao    već   je  ugledao    obalu    i  koraljnu


                  kućicu na bijeloj hridi. Požurio je da što prije stigne i ne sluteći da

                  je  koraljna   kućica    prazna,   da   je čitava   obala   pusta.   Zapjevao     je,

                  kao   i  uvijek   kad   se   vraćao,   jer  je  znao:    Pahuljica  će    izaći   na


                  kamenu terasu da ga dočeka.

                      Ali — ovoga puta ona nije izašla.


                       Poletjeli su mu u susret samo galebovi vičući:

                      — Ti pjevaš, Sunčane, a trebalo bi da plačeš!


                      — Zašto da plačem? — upitao je on.

                      — Odveli      su   tvoju    sestru.   Pahuljicu.     Nikad     je  više   nećeš


                  vidjeti.

                      Sunčan je pomislio da se galebovi šale. I rekao je:


                      —Ko može da odvede Pahuljicu? Vi se šalite, galebovi?

                      —Ako      ne  veruješ   nama,    uvjeri   se  sam.   Tvoja   kuća   je  prazna.


                  Pahuljica    je  već   daleko   na   moru    na  jedrenjaku     koga   ni  vjetrovi

                  nisu mogli potopiti.


                      Sunčan još uvijek nije vjerovao.

                      Potrčao je uza stijene, ušao u koraljnu kućicu, počeo da doziva

                  Pahuljicu.     Niko    mu    se  nije  javio   i  tek   tada   je  shvatio    da  se


                  galebovi nisu šalili.

                      Kako     se  osjećao,   nije  potrebno     govoriti.   Ali  šta  je  mogao    da


                  učini   kad   je  stigao   suviše    kasno,    kad   je  Pahuljica    već   plovila

                  nepreglednim morem?


                      Dugo     je  sjedio  na  stijeni  nijem   i  nepomičan.     Nije   više čuo    ni

                  galebove kako plaču, nije primijetio da zalazi sunce.


                      Ipak nije mogao da se pomiri s onim što se dogodilo. Morao je

                  nešto učiniti, ali šta? Da krene za jedrenjakom — more je veliko,


                  nikad   ga  neće   prebroditi.    Da čeka    —    još  gore. Čudo     se  neće   do-
   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17