Page 12 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

dugo sam se zadržao u planinama.

Sa staze kojom se spuštao već je ugledao obalu i koraljnu

kućicu na bijeloj hridi. Požurio je da što prije stigne i ne sluteći da

je koraljna kućica prazna, da je čitava obala pusta. Zapjevao je,

kao i uvijek kad se vraćao, jer je znao: Pahuljica će izaći na

kamenu terasu da ga dočeka.

Ali — ovoga puta ona nije izašla.

Poletjeli su mu u susret samo galebovi vičući:

— Ti pjevaš, Sunčane, a trebalo bi da plačeš!

— Zašto da plačem? — upitao je on.

— Odveli su tvoju sestru. Pahuljicu. Nikad je više nećeš

vidjeti.

Sunčan je pomislio da se galebovi šale. I rekao je:

—Ko može da odvede Pahuljicu? Vi se šalite, galebovi?

—Ako ne veruješ nama, uvjeri se sam. Tvoja kuća je prazna.

Pahuljica je već daleko na moru na jedrenjaku koga ni vjetrovi

nisu mogli potopiti.

Sunčan još uvijek nije vjerovao.

Potrčao je uza stijene, ušao u koraljnu kućicu, počeo da doziva

Pahuljicu. Niko mu se nije javio i tek tada je shvatio da se

galebovi nisu šalili.

Kako se osjećao, nije potrebno govoriti. Ali šta je mogao da

učini kad je stigao suviše kasno, kad je Pahuljica već plovila

nepreglednim morem?

Dugo je sjedio na stijeni nijem i nepomičan. Nije više čuo ni

galebove kako plaču, nije primijetio da zalazi sunce.

Ipak nije mogao da se pomiri s onim što se dogodilo. Morao je

nešto učiniti, ali šta? Da krene za jedrenjakom — more je veliko,

nikad ga neće prebroditi. Da čeka — još gore. Čudo se neće do-