Page 12 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 12
dugo sam se zadržao u planinama.
Sa staze kojom se spuštao već je ugledao obalu i koraljnu
kućicu na bijeloj hridi. Požurio je da što prije stigne i ne sluteći da
je koraljna kućica prazna, da je čitava obala pusta. Zapjevao je,
kao i uvijek kad se vraćao, jer je znao: Pahuljica će izaći na
kamenu terasu da ga dočeka.
Ali — ovoga puta ona nije izašla.
Poletjeli su mu u susret samo galebovi vičući:
— Ti pjevaš, Sunčane, a trebalo bi da plačeš!
— Zašto da plačem? — upitao je on.
— Odveli su tvoju sestru. Pahuljicu. Nikad je više nećeš
vidjeti.
Sunčan je pomislio da se galebovi šale. I rekao je:
—Ko može da odvede Pahuljicu? Vi se šalite, galebovi?
—Ako ne veruješ nama, uvjeri se sam. Tvoja kuća je prazna.
Pahuljica je već daleko na moru na jedrenjaku koga ni vjetrovi
nisu mogli potopiti.
Sunčan još uvijek nije vjerovao.
Potrčao je uza stijene, ušao u koraljnu kućicu, počeo da doziva
Pahuljicu. Niko mu se nije javio i tek tada je shvatio da se
galebovi nisu šalili.
Kako se osjećao, nije potrebno govoriti. Ali šta je mogao da
učini kad je stigao suviše kasno, kad je Pahuljica već plovila
nepreglednim morem?
Dugo je sjedio na stijeni nijem i nepomičan. Nije više čuo ni
galebove kako plaču, nije primijetio da zalazi sunce.
Ipak nije mogao da se pomiri s onim što se dogodilo. Morao je
nešto učiniti, ali šta? Da krene za jedrenjakom — more je veliko,
nikad ga neće prebroditi. Da čeka — još gore. Čudo se neće do-