Page 17 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

—Drago mi je što to čujem — izgovorio je Sunčan. —

Zaklinjem se ovim mačem da se neću vratiti u Zaboravljenu

Zemlju dok ne nađem Pahuljicu.

—Zelim ti mnogo sreće. I priznajem: žao mi je što nisam

mlad, što nisam na tvome mjestu.

Posljednje riječi kovač je izgovorio u hodu. Nestao je u otvoru

pećine i još samo nekoliko časaka ocrtavao se njegov lik u

odsjaju vatre. Zatim se izgubio kao da ga je progutala zemlja.

Sunčan je ostao sam.

Iznad njega na plavom nebu smijale su se zvijezde. Negdje u

mraku, ne sasvim daleko — šumili su crni borovi.

—A sad! — rekao je sam sebi — sad treba da dokažem ko

sam i kakav sam.

Krenuo je od Vatrenih Pećina pod snažnlm dojmom susreta s

kovačem. Činilo mu se da. poslije razgovora s njim može postići

sve što naumi, da je sto puta snažniji i hrabriji nego što je dotad

bio.

Još nekoliko puta isprobao je čudotvornu moć mača. I svaki

put kad bi razmahnuo, rasipale su se varnice, prolamao se

zvižduk. Zaslijepljene i uplašene, bježale su sa grana probuđene

ptice. Bježale su na sve strane divlje zvijeri tražeći nova skoništa

jer im se činilo da se priprema oluja.

Zaista — čudan mač! Kao da je bio iskovan od munja, od

same vatre. Ko zna— možda i jest. Možda su kovaču pomagali

sami gromovi da ga iskuje.

Kad je stigao do koraljne kućice, Sunčana je ponovo uhvatila

tuga, ponovo je osjetio koliko je sve pusto bez Pahuljice.

U mraku su, kao i uvijek, pljuskali talasi o obalu, na stijenama

su spavali galebovi, kupale se zvijezde u vodi. Ali mala, crvena