Page 17 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 17

—Drago       mi    je  što  to  čujem     —    izgovorio     je   Sunčan.     —

                  Zaklinjem      se  ovim    mačem      da   se  neću    vratiti   u  Zaboravljenu


                  Zemlju dok ne nađem Pahuljicu.

                      —Zelim       ti  mnogo    sreće.   I  priznajem:     žao   mi   je  što  nisam


                  mlad, što nisam na tvome mjestu.

                      Posljednje riječi kovač je izgovorio u hodu. Nestao je u otvoru


                  pećine    i  još   samo    nekoliko  časaka       ocrtavao     se   njegov    lik  u

                  odsjaju vatre. Zatim se izgubio kao da ga je progutala zemlja.


                       Sunčan je ostao sam.

                      Iznad   njega   na   plavom    nebu    smijale   su  se  zvijezde.   Negdje    u


                  mraku, ne sasvim daleko — šumili su crni borovi.

                      —A     sad!   —   rekao   je  sam   sebi   —   sad   treba   da  dokažem      ko


                  sam i kakav sam.

                      Krenuo     je  od  Vatrenih    Pećina   pod   snažnlm     dojmom      susreta   s


                  kovačem. Činilo       mu    se  da. poslije   razgovora    s  njim   može   postići

                  sve  što  naumi,    da  je  sto  puta  snažniji   i  hrabriji  nego   što  je  dotad

                  bio.


                      Još   nekoliko    puta   isprobao    je čudotvornu      moć    mača.    I  svaki

                  put   kad    bi  razmahnuo,       rasipale    su   se   varnice,    prolamao      se


                  zvižduk.    Zaslijepljene     i  uplašene,   bježale   su  sa  grana   probuđene

                  ptice. Bježale     su na  sve   strane  divlje   zvijeri  tražeći nova    skoništa


                  jer im se činilo da se priprema oluja.

                      Zaista    —  čudan     mač!    Kao    da  je  bio   iskovan    od   munja,    od

                  same    vatre.  Ko   zna—     možda     i  jest.  Možda    su  kovaču    pomagali


                  sami gromovi da ga iskuje.


                      Kad    je  stigao  do  koraljne    kućice,   Sunčana     je  ponovo    uhvatila

                  tuga, ponovo je osjetio koliko je sve pusto bez Pahuljice.

                      U mraku su, kao i uvijek, pljuskali talasi o obalu, na stijenama


                  su  spavali   galebovi,    kupale    se  zvijezde    u  vodi.  Ali  mala,   crvena
   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22