Page 17 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 17
—Drago mi je što to čujem — izgovorio je Sunčan. —
Zaklinjem se ovim mačem da se neću vratiti u Zaboravljenu
Zemlju dok ne nađem Pahuljicu.
—Zelim ti mnogo sreće. I priznajem: žao mi je što nisam
mlad, što nisam na tvome mjestu.
Posljednje riječi kovač je izgovorio u hodu. Nestao je u otvoru
pećine i još samo nekoliko časaka ocrtavao se njegov lik u
odsjaju vatre. Zatim se izgubio kao da ga je progutala zemlja.
Sunčan je ostao sam.
Iznad njega na plavom nebu smijale su se zvijezde. Negdje u
mraku, ne sasvim daleko — šumili su crni borovi.
—A sad! — rekao je sam sebi — sad treba da dokažem ko
sam i kakav sam.
Krenuo je od Vatrenih Pećina pod snažnlm dojmom susreta s
kovačem. Činilo mu se da. poslije razgovora s njim može postići
sve što naumi, da je sto puta snažniji i hrabriji nego što je dotad
bio.
Još nekoliko puta isprobao je čudotvornu moć mača. I svaki
put kad bi razmahnuo, rasipale su se varnice, prolamao se
zvižduk. Zaslijepljene i uplašene, bježale su sa grana probuđene
ptice. Bježale su na sve strane divlje zvijeri tražeći nova skoništa
jer im se činilo da se priprema oluja.
Zaista — čudan mač! Kao da je bio iskovan od munja, od
same vatre. Ko zna— možda i jest. Možda su kovaču pomagali
sami gromovi da ga iskuje.
Kad je stigao do koraljne kućice, Sunčana je ponovo uhvatila
tuga, ponovo je osjetio koliko je sve pusto bez Pahuljice.
U mraku su, kao i uvijek, pljuskali talasi o obalu, na stijenama
su spavali galebovi, kupale se zvijezde u vodi. Ali mala, crvena