Page 16 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Kovač je tajanstveno šutio. Patuljcima je ostalo samo da

čekaju.

Sunčan je morao dugo da čeka pred pećinom. Postao je čak

uznemiren. Nepotrebno. Kovač se pojavio i donio sve što je

obećao: luk i strijele, i mač.

— Uzmi, — rekao je — i sad možeš ići. Nadam se da nećeš

osramotiti patuljke iz Zaboravljene Zemlje.

Sunčan je izvukao mač iz korica. I samo što je to učinio,

morao je zaslijepljen bljeskom da zatvori oči. Kao da je negdje

blizu, sasvim blizu, planula munja.

Kovač se nasmijao i rekao:

—Ti ćeš se brzo naviknuti. Ali drugi neće. Drugi će bježati

ispred tebe čim potegneš mač. Razmahni samo, da se uvjeriš.

Sunčan je poslušao kovača. Razmahnuo je mačem i gle čuda:

na sve strane, kao sitne zvijezde, prosule su se varnice. Zrakom se

prolomio zvižduk i ko ne bi znao o čemu se radi, pomislio bi da je

od-nekud strašnom brzinom naletio vjetar.

Sunčan je stajao začuđen, bez riječi.

Kovač se opet nasmijao.

—Sad si se uvjerio kakvo oružje nosiš. Dao sam ti mač kakav

nije imao još niko. Ako budeš imao i hrabro srce, kao što mislim

da imaš, biće ti uvijek otvoreni svi putevi.

Sunčan nije imao šta da primijeti. Kovač je govorio istinu.

Takvim mačem mogla se rastjerati čitava vojska neprijatelja.

—Drvo je meko pod njegovim sječivom — nastavio je kovač.

— Kamen je mek, sve je meko. Kovao sam ga deset godina,

čuvao sam ga za patuljka koji će biti dostojan da ga nosi. I

uvjeren sam da se nisam prevario u izboru.