Page 21 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

strpljivi uvijek pobjeđuju. I još nešto: nemoj više da obaraš

zvijezde. Ko zna kad i ko zna gdje će ti naša pomoć biti potrebna.

—Pogriješio sam. Zaklinjem se da više nikad neću učiniti što

sam učinio.

Sunčan je plovio.

Danju i noću, i kad su duvali vjetrovi, i kad je more mirovalo i

ličilo na plavu beskrajnu livadu.

Plovio je sa sjevera na jug, mjesec, dva, tri, a nigdje nije

opazio nijednu obalu, nijednu zemlju.

I počele su da ga muče sumnje: hoće li ikad u beskraju po

kome je brodio naći svoju sestru.

Ali da se vrati — na to nije ni pomišljao. Kad mu je bilo

teško, govorio je sam sebi:

—Pahuljici je još teže. Ona će čitavog života biti nesrećna.

Često su ga pratile kiše i sustizale oluje. More je postajalo

stravično, nebo tamno, a samo munje, oštre kao sablje,

pokazivale su mu put. Po nekoliko dana nije se pojavijivalo

sunce; izgledalo je tada da se nikad neće ni pojaviti, da nikad

neće prestati urlik talasa i da će mali čun nestati zauvijek u

morskim dubinama.

Ali nije nestao.

Oluje su prolazile, oblaci se povlačili, ponovo se rađalo

nasmijano sunce, ponovo su izlazile iz svojih skrovišta ribe da se

igraju.

A jednom poslije oluje, kad je zavladala tišina, opazio je na

pučini lađu, prvu nakon polaska iz Zaboravljene Zemlje.

„Možda je tamo Pahuljica" — pomislio je. — „Možda mi se

sreća ipak nasmijala."