Page 26 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

— Ovog puta smo propali — govorili su uplašeni mornari. —

Kapetan se zbunio, izdaje pogrešne komande.

Vjetrovi su zaista zbunili kapetana, prvi put nakon dugog niza

godina što ih je proveo na moru.

— Šta se to sa mnom zbiva? — ljutio se kapetan. — Šta se to

uopšte danas zbiva? Vjetrovi su poludjeli, more je poludjelo,

nebo je poludjelo. Šta je to?

A svakog časa postajalo je sve strašnije. Vjetrovi su gonili

jedrenjak čas na jednu, čas na drugu stranu, talasi su ga podizali

visoko prema nebu i bacali nazad u dubinu.

— Šta da radimo? — pitali su mornari.

— Izdržaćemo — odgovarao je kapetan. — Ako ne izdržimo,

propali smo.

Tako je prošao cijeli dan.

Tako je prošla i cijela noć.

Vjetrovi su govorili:

— Ovo je zaista čudna lađa. Druga bi odavno potonula, druga

ne bi izdržala ni pola dana.

Čak su se i oni bili zamorili, čak su pomišljali da napuste

bitku.

Zar će pustiti lađu da im umakne?

Zar će se povući pobijeđeni kao i sjeverni vjetrovi?

I navaljivali su novom snagom ne dozvoljavajući posadi lađe

da se odmori i da se pribere.

Kapetan je u početku mislio da je neočekivano upao u vrtlog

vjetrova i nadao se da će brzo probiti obruč i izvući lađu. A kad je

novi dan smijenio noć i nije donio nikakve promjene, postalo mu

je jasno da se prevario. Tek tada je počeo da ga hvata strah, a

morao je da hrabri mornare, koji su sve češće uzvikivali: