Page 24 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 24
Zaboravljenu Zemlju, potražićemo tvog brata i reći mu da smo te
vidjeli."
Pahuljica se stalno nadala da će se nešto dogoditi, da će
Sunčan, ili neko drugi, doći na lađu, i pružiti joj pomoć.
Od nade je jedino i živjela.
U kabinu je često dolazio kapetan jedrenjaka i pitao:
—Kako se osjeća mala djevojka iz Zaboravljene Zemlje? Je li
prestala da tuguje?
—Nikad neću prestati da tugujem — odgovorila je Pahuljica.
— Nikad neću zaboraviti svoju zemlju i pomiriti se s tim da
ostanem na tvojoj lađi.
—Ja i ne tražim da ostaneš — zagonetno se smijao kapetan.
— Uskoro, možda u prvoj luci, do zvoliću ti da se iskrcaš.
Pahuljica ga nije shvatila. Ali je dobro znala da joj kapetan ne
sprema ništa dobro i čim bi napustio njenu kabinu, počinjala je da
plače.
Šta joj je drugo preostajaio!
Bez poznanika, bez Sunčana, ona je bila nemoćnija od
najmanjeg djeteta.
Pokušavala je da razgovara sa zvijezdama.
One su šutjele.
Pokušavala je da razgovara s vjetrovima.
Vjetrovi su šutjeli.
U predvečerja, kad je, kao nekad na svojoj obali, slušala kako
se dozivaju i pjevaju ribe, postajala je još tužnija.
Da je znala za Sunčanov put, sigurno bi se drugačije osjećala.
Ali ko će da joj kaže!
A nije znala još nešto: da su južni vjetrovi doznali za poraz
sjevernih vjetrova kod Zaboravljene Zemlje i počeli da im se
