Page 28 - Patuljak iz zaboravljene zemlje
P. 28

kakva se strašna bitka vodi. Oko nje su se sa svih strana okupili

                  preplašeni mornari i počeli da mole:


                      —Pomozi nam! Ti si jedina koja nam možeš pomoći.

                      Pahuljici je bilo žao mornara, podigla je ruku i uzviknula:

                      —Čujte, vjetrovi! Stanite, vjetrovi.


                      U tutnju talasa, u grmljavini, njen glas se jedva čuo.

                      Vjetrovi se nisu zaustavili, nisu joj odgovorili.


                      Mornari su čekali.

                      A  onda    se  dogodilo    nešto  što  ih je  potpuno     zbunilo   i  uplašilo.


                  Vjetrovi su zgrabili Pahuljicu i odnijeli je sa palube jedrenjaka.

                      Kuda? — to niko nije znao!


                      Zašto? — to niko nije znao!

                      Mornari     nisu   vidjeli  da   je  pala  u  more.    Ali  su  vidjeli   da  su


                  talasi  postali   još   veći,  nebo    još  tamnije.    Tada    su   bili  potpuno

                  uvjereni da su ih vjetrovi progonili zbog male Pahuljice.

                      —A sad? — pitali su. — Hoće li sad prestati da nam se svete?


                  Pahuljicu su odnijeli, možda će se smiriti.

                      Uzalud su se nadali. Vjetrovi nisu prestali da gone jedrenjak, i


                  kapetan je naredio da se spuštaju u vodu čamci za spasavanje.

                      Izgubio    je  bitku   i  ostala  mu   je  još  jedina   nada   da  će  negdje


                  naići  na  obalu,   na tvrdu    zemlju    i  naći  zaklon  od   vjetrova.   Kad   su


                  se čamci otisli na pučinu, okrenuo se da još jednom vidi jedrenjak

                  i nije mogao da ne kaže:


                      —Ovakvu lađu više nikađa neću imati. A ako je i budem imao,

                  nikada neću pokušati da se usidrim na obali Zaboravljene Zemlje.


                  Ona mi je donijela nesreću.

                      Vjetrovi     su  konačno     mogli    da   se  smire.    Dozivali    su   se  po

                  morskoj     pučini,   sakupljali    se  i  odlučili  da  ne  potope    lađu,  da   je


                  puste   nek   plovi   pučinom      dok   sama    ne  potone.    Odmah     iza   toga
   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33