Page 28 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

kakva se strašna bitka vodi. Oko nje su se sa svih strana okupili

preplašeni mornari i počeli da mole:

—Pomozi nam! Ti si jedina koja nam možeš pomoći.

Pahuljici je bilo žao mornara, podigla je ruku i uzviknula:

—Čujte, vjetrovi! Stanite, vjetrovi.

U tutnju talasa, u grmljavini, njen glas se jedva čuo.

Vjetrovi se nisu zaustavili, nisu joj odgovorili.

Mornari su čekali.

A onda se dogodilo nešto što ih je potpuno zbunilo i uplašilo.

Vjetrovi su zgrabili Pahuljicu i odnijeli je sa palube jedrenjaka.

Kuda? — to niko nije znao!

Zašto? — to niko nije znao!

Mornari nisu vidjeli da je pala u more. Ali su vidjeli da su

talasi postali još veći, nebo još tamnije. Tada su bili potpuno

uvjereni da su ih vjetrovi progonili zbog male Pahuljice.

—A sad? — pitali su. — Hoće li sad prestati da nam se svete?

Pahuljicu su odnijeli, možda će se smiriti.

Uzalud su se nadali. Vjetrovi nisu prestali da gone jedrenjak, i

kapetan je naredio da se spuštaju u vodu čamci za spasavanje.

Izgubio je bitku i ostala mu je još jedina nada da će negdje

naići na obalu, na tvrdu zemlju i naći zaklon od vjetrova. Kad su

se čamci otisli na pučinu, okrenuo se da još jednom vidi jedrenjak

i nije mogao da ne kaže:

—Ovakvu lađu više nikađa neću imati. A ako je i budem imao,

nikada neću pokušati da se usidrim na obali Zaboravljene Zemlje.

Ona mi je donijela nesreću.

Vjetrovi su konačno mogli da se smire. Dozivali su se po

morskoj pučini, sakupljali se i odlučili da ne potope lađu, da je

puste nek plovi pučinom dok sama ne potone. Odmah iza toga