Page 10 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

Pahuljici:

—Pođi sa nama, mala. Napusti ovu zemlju gdje niko ne

dolazi. Biće ti lijepo na našoj lađi. Mi smo vječni putnici,

ustavljamo se samo kad moramo.

—Meni je ovdje najljepše — odgovorila je Pahuljica. —

Imam sve što mi treba, zadovoljna sam.

—Da vidiš druge zemlje, da vidiš velike gradove pored mora,

ne bi tako govorila.

—Možda! Ali ja ne želim da napuštam svoju zemlju.

Kapetan se nasmijao i okrenuo mornarima:

— Gle, kako je uporna! Ali mi ćemo je ipak ukrcati na

jedrenjak. Imani jedan plan, mala djevojka će nam dobro doći.

Pahuljica je shvatila da se kapetan ne šali.

— Neću! — uzviknula je. — Neću da me vodite. Kapetan se

opet nasmijao i naredio:

— Povedite je. Vrijeme je da dižemo sidro. Jedan mornar je

uhvatio i ponio Pahuljicu. U

njegovom naručju ona je izgledala sitna kao dijete. Uzaiud se

otimala, plakala i molila.

— Pustite me! Ostavite me da živim u svojoj zemlji!

Suze joj nisu pomogle. Molbe joj nisu pomogle.

Onda je počela da doziva Sunčana, da traži pomoć od bijeiih

galebova:

— Ne dajte da me odvedu — vikala je. — Spasite me.

Galebovi su poletjeli sa stijena, napali na mornare. Udarali su

ih kljunovima i krilima, dovikivali vjetrovima:

—Uzburkajte more! Potopite brod!

Vjetrovi su ih poslušali.

Vjetrovi su bili ljuti i navalili su sa svih strana na jedrenjak