Page 108 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

spavamo?

Jelen se penjao lagano, bio je siguran. Ali, najednom, svi koji

su ga pratili vidjeli su kako mu se ispod ruke otisnuo kamen, čuli

su krik.

Jelen je pao.

Dječaci su stajali kao okamenjeni. Nisu umjeli ni da se

maknu. Prvi se snašao Đurđevak, pritrčao Jelenu, koji je

nepomično ležao na zemlji. Podigao mu je glavu, počeo ga

dozivati. Ali Jelen ni da se makne.

—Mrtav je! — tužno je izgovorio Đurđevak.

—Mrtav! — ponovili su dječaci i počeli da plaču.

—Trebalo bi da neko otrči u selo i javi šta se dogodilo —

rekao je Đurđevak.

Niko se nije odazvao. Dječaci su još uvijek stajali na istom

mjestu ne vjerujući da se nesreća zaista dogodila. I dozivali su

Jelena:

—Ustani!

—Probudi se!

I najednom, kao da je čuo njihovo dozivanje, Jelen se

pokrenuo, podigao na laktove i upitao:

—Šta se to dogodilo?

Nije dobio odgovor samo je čuo povike iz mnogobrojnih grla:

—Živ je! Živ!

Đurđevak se prevario, svi su se prevarili. Jelen je ustao, počeo

da hoda, a dječaci su počeli da ga grle, da igraju od radosti.

Pošli su u selo i niko više nije spomenuo takmičenje, niko više

nije bio ljut na Đurđevka.

Nakon toga događaja Jelen je odlučio da više ne posjećuje

tvrđavu, da se više nikad ne penje na bedem. Ali susret s