Page 112 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

oči nasmijanih patuljaka. Ko zna šta se sve dogodilo od

Sunčanova odlaska! Ko zna nije li iz planine dolutalo kakvo

pleme i nastanilo se u tvrđavi!

U selu sam se oprostio od svojih novih poznanika, a već

sutradan sam otputovao, pomalo tužan poslije obnovljenih

uspomena.

Mogao bih se zakleti da su dječaci poslije mog odlaska još

češće odlazili u tvrđavu i tražili patuljke.

Mogao bih se zakleti da je crnokosi dječak bio najuporniji, ali

se ipak nadam da više nije pokušavao da se penje na bedem.

Mogao bih se zakleti da često prije spavanja sjede negdje na

poljani ili na obali rijeke i čekaju da se s plavog nebeskog svoda

sruši treperava zvijezda.

Mogao bih se zakleti da žale što nemaju strijele kakve je imao

Sunčan i da pričaju kako će jednog dana poći, kao i Jelen, da

traže Zaboravljenu Zemlju.

A ja sam morao da održim obećanje koje sam im dao.

Počeo sam da pišem knjigu o Sunčanu i Pahuljici i, vjerujte,

mnogo sam se namučio. Lakše je pričati nego pisati, lakše je dati

obećanje nego ga ispuniti.

Ali — zar sam smio da prevarim dječake? Ne.

Dugo sam pisao, često brisao, pa opet pisao dok konačno

nisam rekao:

—Gotovo! Još samo da se knjiga odštampa i da je pošaljem u

selo svojim malim prijateljima.

Oni su mi u međuvremenu često pisali pisma i uvijek pitali:

—Jeste li završili knjigu? Mi nestrpljivo čekamo.

Ja sam im odgovarao da radim i molio ih da se još malo strpe.