Page 109 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

patuljcima nije zaboravio.

Nije se čak više ni ljutio na Sunčana. Sve što se zbilo one noći

ličilo je zaista na san koji se više nije mogao povratiti.

Kao i ranije, često je pjevao pjesmu o Zaboravljenoj Zemlji.

Jednom je čak sanjao kako putuje preko mora, u barci s

bijelim jedrima, sam, naoružan mačem i strijelama. Iznad barke

su jurili galebovi i govorili mu:

—Nije daleko Zaboravljena Zemlja. Izdrži još malo pa ćeš

stići tamo.

I stvarno. Iz magle, blještava u suncu, pojavila se najednom

obala. Na visokoj oštroj stijeni stajao je Sunčan, mahao mu

rukom i dovikivao:

—Znao sam da ćeš doći. Čekao sam te dugo. Onda se pored

Sunčana pojavila Zvjezdana i još mnogo patuljaka. Svi su

držali u rukama kape i vikali:

— Dobro nam došao, Jelene! U Zaboravljenoj Zemlji ćeš biti

uvijek mlad i snažan.

Vidio ih je sasvim dobro, čuo sasvim dobro. Bio je već blizu

obale, trebalo je još malo da se iskrca. I iskrcao bi se da iznenada

nije pokuljala magla, sakrila patuljke, a odmah zatim počeo da

duva vjetar, koji je potjerao barku od obale. Uzalud je pokušavao

da dozove Sunčana. More je urlalo, niko ga nije čuo, niko nije

došao da mu pomogne. Vjetar se igrao s barkom i neko je uporno

ponavljao:

—U Zaboravljenu Zemlju stižu samo hrabri. Barka je naglo

naletjela na stijene i razbila se. Jelen se probudio i začuđeno

pogledao oko sebe.

Ležao je u postelji, a kroz otvoren prozor virio je u sobu nasmijan

mjesec.