Page 107 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

grajali, žučno se prepirali.

—Neće se popeti! — tvrdili su jedni.

Hoće! — izjavljivali su drugi.

Neki su se čak pobojali da će Đurđevak odustati prije nego što

dođu do tvrđave, pa su žurili da stignu što prije.

A Đurđevak je sam sebe hrabrio i govorio:

—Što može Jelen, mogu i ja.

Kad su se našli u tvrđavi, Đurđevak je pažljivo razgledao

zidove, odmjerio okom visinu do grebena. A onda iznenada i

odlučno izjavio:

—Neću da se penjem!

—Zašto? — zagrajali su dječaci.

—Zato što je opasno.

—Uplašio si se. Znali smo da ćeš se uplašiti.

—Nisam se uplašio, ali neću da se penjem.

—Onda si pobijeđen.

—Izaberite drugu tačku takmičenja. Na ovu ne pristajem.

—Ti si već pristao.

—Ali sad odustajem.

Dječaci su mogli biti zadovoljni što je Đurđevak pobijeđen, a

ipak nisu bili. Ispalo bi zanimljivije da je bar pokušao da se

popne i zato su povikali Jelenu:

—Pokaži mu kako se penje!

Jelen se nije dugo premišljao. Za nekoliko časaka bio je već

nad glavama dječaka, verao se kao mačka uz okomiti zid.

Dječaci su pratiii svaki njegov pokret.

Iznad trvđave su kao i uvijek kružile čavke, iz tamnih rupa

izvirivale probuđene sove kao da su htjele pitati:

—Zašto toliko galamite? Zašto nas ne pustite da mirno