Page 104 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

— To je Ljutica — izdajica!

Patuljci su pred njim zatvarali vrata svojih kolibica.

Kažu, da su ptice bježale kad bi ga opazile. Da su izvori

presušivali kad bi prišao da se napije vode i cvjetovi zatvarali

latice kad bi pokušao da ih pomiriše.

Kažu još nešto: da je jedne noći kad je nebo bilo mutno,

bjesnila oluja i pucali gromovi, umro na vrhu planine, usamljen i

nesrećan.

Nije imao ko da žali za njim.

Nije imao ko da ga oplakuje, pa čak dugo, vrlo dugo nije se ni

znalo da je umro.

O JEDNOM NEVESELOM DOGAĐAJU I JEDNOJ

ODLUCI

Jelen, razumije se, nije znao ništa ni o Sunčanovom odlasku ni

o Ljutici. Još uvijek je odlazio u tvrđavu, ali uvijek sam: ujutru,

naveče, odlazio je uvijek s nadom da će se iznenada pojaviti

Sunčan ili neki drugi patuljak.

I ne samo to: lutao je šumom tražeći jezero crvene boje i ptice

zlatnih kljunova, a nije našao ni jedno ni drugo. Šuma je krila

tajnu, s pticama nije umio govoriti. Morao je da uvidi da su sva

njegova traganja uzaludna i da se više nikad neće sresti s

patuljcima.

Prestao je, najzad, da ih traži, prestao da odlazi u tvrđavu.

Proljeće je već bilo prošlo. Nastupilo je ljeto, dječaci su se

svakog dana kupali na rijeci, igrali po vrbacima i pješčanim

sprudovima. Puštali su zmajeve od papira, lovili ribu i niko ne bi

mogao reći da im je bilo dosadno.