Page 116 - Patuljak iz zaboravljene zemlje

književnom radu i danima svoga djetinjstva pričaju poznati naši

pisci kao što su Čopić, Tone Seliškar, Grigor Vitez, Dragan

Lukić, Arsen Diklić i drugi, Hromadžić iznosi šta ga je nagnalo

da piše. Da piše za djecu. Ali u „Patuljku iz Zaboravljene Zemlje"

navodi još konkretniji povod. Jednom se, poslije mnogo godina,

našao u svome rodnom selu. Mnogo šta se u njemu promijenilo,

prohujalo mnogo čega što je ostalo da živi samo u uspomenama.

Bilo je to vraćanje svome djetinjstvu, i sa tugom se sjećao svojih

drugova dječaka s kojima se radosno igrao oko stare napuštene

tvrđave iznad sela. Krenuo je tamo, tvrđavi. Našao ju je još više

oronulu, pustu, bez njega — dječaka i bez davnih drugova koji su

izginuli i nestali, ili se rasturili po svijetu. Stajao je tu uzbuđen. A

onda je začuo vesele dječje glasove u tvrđavi. Trgao se. Jesu li se

to oni, dani djetinjstva, vratili, a s njima i njegovi drugari. Ubrzo

su ga okružili dječaci, novi zemljaci, i prosto ga namamili da im

priča legendu o tvrđavi. Pričao im je i pričao, a zatim se sjetio da

bi to valjalo i da napiše. Tako je počeo. Sve tri njegove knjige za

djecu imaju zajedničku atmosferu i manje-više istu sredinu:

planina, jezero, ili more, tvrđava. Korijeni iz djetinjstva ostali su

u piscu na čitav život. Šumarev sin zavolio je prirodu bezgranično

— šume lisnate od proljeća i žute pod jesen, tajanstven život

najrazličitijih zvijeri u njima, potoke i vrela, skrovita jezera koja

se pretpostavljaju i more koje se u dječjoj mašti naslućuje iza

prve planine. ,,Posmatrao sam prirodu", veli Hromadžić na

jednome mjestu. „Posmatrao život. Posmatrao sam ptice i zvijeri.

I vidio sam ih srećne. Vidio sam ih tužne. Vidio sam ih lude od

mržnje. Vidio sam (u njima) nježne majke, dobre prijateljice. Pa,

zar to nije dosta?" U tome je uglavnom sva njegova proza za

djecu. Doživljavajući prirodu intimno, i zaljubljen u nju, on sa